Glas iz Karmela

Vjerom hodati kroz život

O Duhom Svetim nadahnutim riječima Sv. pisma napisao je sv. Pavao: Štogod je napisano, nama je za pouku napisano, da po utjesi Pisma imamo nadu (Rim 15, 4). Zato i današnja riječ Sv. pisma nama je za pouku napisana. Što nam Bog želi reći u svojoj riječi? U prvom čitanju govori se o velikom drvetu s čijeg će vrha Bog otkinuti grančicu i posaditi je. Ta će se grančica razgranati i postati cedar predivni. On će plodom uroditi … Na njegovim će se granama ptice gnijezditi … Tako piše … Zar nas to Bog poučava kako rastu stabla, kako se uzgajaju voćke? Nipošto! Ovo je slikoviti govor. U središtu je Božje pažnje uvijek čovjek … Riječ Božja želi nam dozvati u pamet istinu vjere da je Bog tvorac, gospodar i održavatelj života … , a nema ničega tako velikoga što bez Boga ne bi moglo propasti … , da nema tako malenoga, što Bog ne bi mogao učiniti velikim … Tu je posebno pouka, da Bog umišljene veličine ponizuje, a malene uzvisuje. Drugim riječima: oholost je propast čovjekova, a poniznost je za njega spas, veličina i blagoslov. Bog nas o tom slikovito poučava u prvom čitanju: I sve će poljsko drveće znati, da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. (l.č.). Sam Bog jamči daje tako: Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću. Božje je jamstvo najveće jamstvo … Primjer nam je takvog Božjeg postupka Blažena Djevica. Ona među stvorenjima najveća i najdivnija, priznaje da je sve dar Božji i da je ona sama pred Bogom malena. Bog gleda na njezinu poniznost. To mu se sviđa i zato je uzvisuje. Marija sama o tome svjedoči riječima: Veliča duša moje Gospodina (. . .) što pogleda na neznatnost službenice svoje (Lk 1,46, sl.). Ona nas poučava, da Bog uvijek teko čini: Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne (Lk 1,52-53). I svaki je svetac na svoj način potvrda te Božje istine i takvog Božjeg postupka … Sveti nas Pavao u drugom čitanju poučava, da smo mi od Boga proizašli i da se k Bogu moramo vratiti. To znače riječi: Useljeni u tijelo iseljeni smo od Gospodina (. . .) i najradije bismo se iselili iz tijela i uselili kod Gospodina. Ako je tako, (a jest!), tada nam je Bog i nebo domovina, a ovdje smo stranci i tuđici. A zašto nas je Bog stavio ovamo gdje nam je domovina? Mi smo ovdje kao na radu u tuđini. Ta će nam prispodoba biti bliska kada se sjetimo kako su mnogi naši ljudi otišli na rad u tuđinu. Tamo se muče da nešto zarade, pa da se sa zaradom opet vrate u domovinu … Oni koji se ne će trsiti ništa ne će zaraditi i morat će se praznih ruku vratiti u domovinu. Ne podsjećaju li nas upravo na to Pavlove riječi: Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim, da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio – bilo dobro, bilo zlo (2 Kor 5, 6-1 OJ. O ovim nam stvarnostima govori vjera… Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Vjera nam osvjetljava životni put i životne napore … Oni, koji su si vjeru uzeli za životnu svjetiljku puni su pouzdanja i trse se da omile Bogu. Oni koji se tako trse znaju da pripadaju kraljevstvu Božjem, koje već ovdje i koje može biti maleno poput sjemena, ali sjemena koje Bog posijao i kojemu Bog daje da klije i raste … , i kojemu Bog jamči da će u svoje vrijeme donijeti rod … Teško je čekati žetvu … Ali Bog jamči da će žetva doći da će u svoje vrijeme, Božje vrijeme … Nama se žuri i mi smo nestrpljivi … Možda u tom i prigovaramo Bogu zašto ne požuri i kaznu i nagradu … Tu, dakako, pomišljano da nagrada pripada nama, a kazna onim drugima … Zaboravljamo da će u dan žetve Bog reći što je tko u tuđini kroz tijelo zaradio. On će ocijeniti tko je zaradio dobro, a tko zlo … Sjetimo se pri koncu i svetaca Božjih … Oni su za života bili poput malene grančice, koju je Bog zasadio, a koja je uzrasla u cedar predivni i plodom urodila. Mnogi su današnji sveci tada bili poput malene grančice, koje je Bog zasadio, a koje su uzrasle u predivne cedrove koji su uzrasli i donijeli obilne plodove … Takav je bio npr. i jedan Antun Padovanski. I on je bio poput male grančice, koju je Bog zasadio i koja je uzrasla u cedar predivni i plodom urodila. I u njegovo su vrijeme bila mnoga visoka stabla ponižena, a on – malo drvo – uzvišen. Bog je pogledao na poniznost njegovu. On je zaista s vjerom hodao kroz život. Uvijek je bio pun pouzdanja i uselio se kod Gospodina, jer je kroz tijelo zaradio mnogo dobra … I njemu je bilo teško čekati dan Božje žetve. Strpljivo je radio, žetvu dočekao i nagradu od Boga primio. Potaknuti njegovim primjerom molimo, da nam Bog udijeli:  poniznost … , jer Gospodin visoko drvo ponizuje, a nisko uzvisuje; vjeru … Ona je nezaobilazno potrebna, jer u vjeri hodamo, ne u gledanju;  pouzdanje … Onaj koji ima pouzdanja želi se useliti ka Gospodinu; – ustrajnost u radu, da bismo što više kroz tijelo zaradili … ;- strpljivost … ,jer koliko god bilo teško, doći će dan žetve Božje. Amen