Isus patnik među patnicima
Postoje problemi života. Problem života – to je ono nešto što pritište, uznemiruje, s čim se čovjek ne može pomiriti, čega bi se čovjek htio osloboditi. To je kao kurje oko života. Kao zrnce pijeska koje svojim bockanjem stalno govori o svojoj prisutnosti … Postoji problem raznih razdoblja i pojedinih doba života. Postoje problemi djece, mladih, starih. Postoji i problem, koji ne poznaju povijesnih razdoblja niti granica životnih dobi. Takav je problem prisutnosti patnje u životu. Patnja kao da je utkana u samu srž ljudskog života. Ona je na bilo koji način utkana u svaki ljudski život i od nje ne može nitko od smrtnika pobjeći… Nisu sve patnje jednake. Svakom je čovjeku ipak najteža njegova vlastita patnja… Prvo misno čitanje iznosi nam pred oči patnika Joba. On je kao patnik toliko poznat da je postao kao neka personifikacija patnje. Job je tako potresnim slikama opisao patnje svoje duše. Čuli smo to: „Nije li borba život čovjekov na zemlji, i dani mu kao dani nadničara? Kao što trudan rob za hladom žudi i kao nadničar štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’ A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’“ Čovjeku se postavlja pitanje: „Odakle patnje?“, „Zašto patnja?“ Nije lako odgovoriti na ta pitanja … Korisnije si je postaviti: „Kako se suočiti s patnjom?“ Patnja bez smisla života tako lako vodi u očaj… Tu iz patnje kao da nema izlaza… Ako život ima smisla, tada se patnja lakše prihvaća i podnosi. I tada patnji ne pripada zadnja riječ… Ima velikih patnika koji smireno trpe. Na čelu im je Isus, najveći među patnicima. Slijedi ga Žalosna Gospa, Majka Boli… Postoje i oni koje i mala nevolja potpuno baca iz ravnoteže, da ne upotrijebimo i težu riječ… Zbog čega to jedni prihvaćaju patnju ovako, drugi onako? Nije li tu prisutna neka snaga koja jača, odnosno u protivnom, manjak te snage? Bez sumnje – tu se radi o nečem duhovnom… U evanđeoskom odlomku gledamo Isusa među patnicima. Gledamo kako patnici hrle k njemu i kako on rješava patnju. „Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna.“ Isus je i sam prihvatio patnju. Pomagao je patnicima kao nitko drugi… On je riješio problem patnje. Već ovdje djelomično, jer ju je umanjio. I danas je umanjuje preko svojih odabranih. Sjetimo se ovdje samo Majke Terezije iz Kalkute, dobitnice Nobelove nagrade. Tada je u našim jednim novinama pisalo o njoj: „Majka Tereza zadužila je mnoge kojima je pomoć, iako nužna, često nedostižna. Zahvaljujući njenim pohodima u mnoge zabiti svijeta, u kojima su harale bolesti i glad, Majka Tereza postala je „roditelj“ tisuća ljudi, zbog čega je i dobila Nobelovu nagradu za mir. Sasvim se sigurno može reći da je kao nikad prije, a ni kasnije, ta nagrada došla u prave ruke.“ Isus je definitivno riješio problem patnje. Ostvarenje i očitovanje toga biti će u onostranosti doduše, ali će – čvrsto vjerujemo – doći. O tom svjedoči sv. Ivan u Otkrivenju: „I vidjeh novo nebo i novu zemlju I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.« (Otk 21…) „Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova.“(Otk 22,5). Opredijelimo se za evanđeoski pogled, za evanđeosko rješenje problema patnje. Evanđelje ne nudi jeftino rješenje, ali nudi stvarno rješenje. Oni koji nude jeftina rješenja, nude lažna rješenja, krivu i patvorenu robu … zato na koncu svega toga dolazi gorko razočarenje. Isuse, daj nam milost u tvom svjetlu prihvaćati patnju i sagledavati njezin problem, pa ćemo na koncu prispjeti tamo, gdje će taj problem biti zaista zauvijek riješen. Amen. (M.B.)
