Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaSakrament pomirenja i djela milosrđa

Godina Božjeg milosrđa nužno nas potiče na sakrament ispovijedi, gdje nam Gospodin podjeljuje svoje oproštenje i u ovoj emisiji to će nam približiti o. Dražen Vargašević, karmelićanin, svojim predavanjem:
“Dolazimo tako do nužnosti opraštanja grijeha i bitnosti sakramenta pomirenja: „Opraštanje uvrjeda postaje najočitiji izraz milosrdne ljubavi i za nas kršćane nezaobilazni je imperativ“ (MV 9). Gospodin je, započinjući svoje javno djelovanje u Nazaretu, proglasio „godinu milosti Gospodnje“ kao nastup ere milosrđa, navijestivši donošenje radosne vijesti siromasima, oslobođenja sužnjima, vraćanja vida slijepima i puštanja na slobodu potlačenih“. Sve se to ima obnoviti danas, veli Papa (usp MV 16) i u tom kontekstu govori o korizmi u Godini Milosrđa i osobito o sakramentu pomirenja, citirajući proroka Miheja: „Ti ćeš gospodine oništite naše krivnje i baciti na dno mora sve naše grijehe“ (usp. Mih 7, 18-19). „Nikad se ne ću umoriti u inzistiranju na tome da ispovjednici budu vjerodostojan znak Očeva Milosrđa. Ispovjednikom se ne postaje automatski. To postajemo kada, prije svega, dopustimo da mi prvi budemo pokornici koji traže oproštenje. Nikada ne zaboravimo da biti ispovjednik znači sudjelovati u samome Isusovu poslanju i biti konkretan znak neprolazne Božje ljubavi koja oprašta i koja spašava.“ Papa govori o odgovornosti za dar Duha Svetoga za oproštenje grijeha i o tome da nitko od nas nije gospodar, već vjerni služitelj Božjega oproštenja. Pozvani smo dočekivati vjernike poput oca u prispodobi o rasipnome sinu, ići zagrljajem ususret pokorniku, ne postavljajući suvišna i neumjesna pitanja, već prepoznajući u srcu vjernika poziv u pomoć i molbu za oproštenjem. „Ispovjednici su pozvani biti uvijek, posvuda, u svim okolnostima i usprkos svemu znak da je Milosrđe na prvome mjestu“.
U proturječnostima svoga života čovjeka doživljava da čak ni oproštenje grijeha nije dovoljno. Ostaju naime posljedice grješnih čina, nered koji se uvukao u život. Ali Milosrđe Božje je jače čak i od toga. Ono se preobražava u „ono postaje oprost (indulgentia) Oca koji po Kristovoj Zaručnici, svojoj Crkvi, dopire do grješnika kojemu su grijesi oprošteni i oslobađa ga svih natruha koji su posljedice grijeha” (MV 22), a čini to izlazeći „ususret slabosti jednih svetošću drugih“.
Praštanje – Ispovijed (sv. Pio i sv. Leopold – od Čiste srijede iduće godine njihova tijela bit će izložena u sv. Petru)
Djela Milosrđa
„Milosrđe“ se u hebrejskom jeziku izriče riječju rahamim što znači utrobu ili u jednini i maternicu. Tako je u biblijskoj objavi Milosrđe okrilje Božjeg majčinskog prihvaćanja, skrbi i spremnosti na neiscrpivo darivanje života iz kojega se rađamo na novi život, život milosti. Jedino iz iskustva Božjega životvornog i životoobnovnog Milosrđa rađaju se naša djela milosrđa. „Zato svaki oblik našega djelovanja, koje nosi predznak nesebičnosti i ljubavi prema braći ljudima, posebice potrebitima, ima vrijednost u mjeri u kojoj očituje ljepotu Božjega milosrđa i ljubavi u kojoj spašava svijet.“ (Crnčević, ŽV, 11-2015, str. 19.)
Tako se razbuđuje temeljni zakon koji stanuje u srcu svake osobe i iz potencije postaje akt kad ona iskreno gleda brata koga sreće na životnome putu (usp. MV 2).
U okrilju Milosrđa uvijek se može više ljubiti, nikad nisam dovoljno dao, uložio i pokušao pa da ne trebam više. Naime, Bog u Kristu uvijek čini korak više prema meni, iz središta Presvetoga Trojstva izvire i neprestano se obilno izlijeva velika rijeka Milosrđa (MV 25). Ako ne želim zaustaviti taj božanski protok, ako ne želim biti brana, nego kanal, kako je bila nadahnuta sv. Faustina Kowalska u svojim mističnim iskustvima, moj život mora postajati svjedočenje Milosrđa. Ovako ona moli, svjedočeći o velikom plodu bratske ljubavi koja proizlazi iz iskustva Milosrđa: “Želim se cijela preobraziti u Tvoje Milosrđe i biti živi odraz Tebe, o Gospodine. Neka to najveće Božje svojstvo, to jest neistraživo Milosrđe, prolazi iz moga srca ka bližnjemu.
Pomozi mi, o Gospodine, da moje oči budu milosrdne, da nikad ne sudim prema pojavnosti, već da tražim ono lijepo u duši bližnjega i pritečem joj pomoći. Pomozi mi da moje uši budu milosrdno da uočim potrebe svoga bližnjega i ne budem ravnodušna prema njegovim mukama i vapajima. Pomozi mi, o Gospodine, da moj jezik bude milosrdan da nikad ne govorim loše o svojim bližnjima, već da imam riječ utjehe i praštanja za svakoga. Pomozi mi, o Gospodine, da moje ruke budu milosrdne i pune dobrih djela kako bih znala činiti samo dobro svome bližnjemu i uzeti na sebe najteže i najmučnije dužnosti. Pomozi mi da moje noge budu milosrdne kako bih uvijek pohitala pomoći svome bližnjemu, nadvladavajući svoju vlastitu muku i umor. Moj istinski odmor je u služenju mome bližnjemu. Pomozi mi, o Gospodine, da moje srce bude milosrdne, kako bih osjetila sve patnje svoga bližnjega. Nikomu ne ću uskratiti svoje srce. Bit ću iskrena i s onima za koje znam da će zloupotrijebiti moju dobrotu. A ja sama zatvorit ću se u premilosrdno Srce Isusovo. Podnosit ću svoje vlastite patnje u šutnji. Neka Tvoje milosrđe, o moj Gospodine pronađe svoj smiraj u meni” (Sv. Faustina, Dnevnik, 163) Na istom mjestu pronalazimo troplet milosrđa prema bližnjemu: djelo, riječ i molitvu. Nije na odmet podsjetiti nam se na tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna dvoriti, utamničena pohoditi I mrtva pokopati; kao i na duhovna: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti. „Ne možemo pobjeći od riječi koje nam je Gospodin upravio“, odlučno ističe Sveti Otac, „i na temelju njih bit ćemo suđeni… Kristovo tijelo ponovno postaje vidljivim u tijelu mučenih, ranjenih, bičevanih, pothranjenih, prognanih… Ne zaboravimo riječi svetoga Ivana od Križa: ‘U predvečerje svoga života bit ćeš pitan o ljubavi.“ (MV 15)