Stvoreni za uživanje
U Karmelskom Redu, odnosno Karmel u Hrvatskoj, danas Sve svete i blažene našega Reda. Ti povodom poslušajte ovu meditaciju povodu toga. Svetkovinom Svih svetih spominjemo se, među ostalim, cilja svog života, a to je savršeno zajedništvo s Bogom u Nebu. U otajstvima slavne Gospine krunice to se zove „rajsko uživanje”. Svi sveti – osobe koje su primile milost vječnosti s Bogom – uživaju Boga, puninu i savršenstvo života. Ali, kad je počelo to njihovo uživanje? Tek nakon smrti ili možda ranije? Pojam uživanja upućuje nas na osjećaj zadovoljstva, ugode, udobnosti. Na žalost, ljudi većinom svode taj osjećaj na fizičku i psihičku razinu života. Kad pomisle na uživanje, to redovito povezuju s tjelesnim užitcima, poput hrane, pića, odmora, zabave … , koji čovjeku donose fizičku i psihičku ugodu. Među vjernicima postoji jedna zabluda, na koju ovdje želim upozoriti. Riječ je o uvjerenju da je užitak grijeh. To nije istina. Užitak sam po sebi nije grijeh, nego dobro koje je Bog stvorio. No, kao i svakom daru koji mu je Bog dao, čovjek može i užitku pristupati na loš, odnosno grješan način. Primjerice, Božji dar govora predivan je za ljudsku komunikaciju za izgradnju zajedništva u Ljubavi, ali ga, na žalost, čovjek puno više koristi za uvrjede, psovku, svađe, nasilje, zavist i sl. Tako je i s užitkom: možemo ga primati i živjeti iz Ljubavi, ali i iz sebičnosti, oholosti, bahatosti … , donoseći, po takvu iskrivljenu življenju darova, loše plodove. „Krivo je umišljati da je čovjek, kao subjekt slobode, biće dostatno samom sebi i da mu je svrha zadovoljiti vlastiti interes u uživanju zemaljskih dobara”, uči nas Katekizam (KKC, 1740). Nitko od nas nije sam sebe stvorio niti smo stvoreni jedino za ovozemaljski dio života. Potječemo od Ljubavi – od Boga koji nas je stvorio da živimo zajedno s Njim. To je svrha života – biti s Bogom, živjeti s Njim, u Njemu i za Njega. Jedino takav život donosi čovjeku ispunjenje i zadovoljstvo za kojim čezne. Ako je tako, a jest, e onda sva stvorena dobra, pa tako i ovozemaljske užitke, trebamo živjeti s Bogom – u Ljubavi i za Ljubav! Kad, primjerice, jedemo i pijemo, jedimo i pijmo s Gospodinom – zahvalno, ponizno, nesebično. I tako će nam svaki užitak biti na istinsko uživanje u životu, u dobrima koja nam je Bog u svojoj Ljubavi darovao za donošenje dobrih plodova. A što sa životnim situacijama koje nisu fizički ni duševni užitak, nego su bolne i teške? Možemo li tada uživati u životu? Rekoh da je pogrješno užitak svesti jedino na fizičku i psihičku razinu. Čovjek treba uživati svim svojim bićem, a ne jedino tijelom i dušom. Točnije rečeno, istinsko uživanje počinje u srcu i prelijeva se iz njega u duševnu i tjelesnu protegu bića. Budući da je srce područje koje pripada jedino Bogu, očito je da je izvor i uzrok uživanja samo Bog. Jedino Ljubav može ljudskom srcu dati istinsko zadovoljstvo i puninu. Sve drugo samo su prividi i zavaravanja. Temeljna pak istina naše vjere glasi da nas Bog ljubi oduvijek i zauvijek. Mi smo ljubljeni od Ljubavi, od samoga Boga! To ispovijedamo u vjerovanju kad kažemo da vjerujemo u Boga Oca – potječemo od Njega i On nas ljubi. Tu Ljubav nitko i ništa ne može zaustaviti, odvratiti, promijeniti – ona je čvrsta, trajna, vječna, potpuna, savršena! Stoga, kako nam god u životu bilo – lako ili teško, ugodno ili neugodno, uspješno ili neuspješno, bolesno ili zdravo – uvijek počivamo u Ljubavi, odnosno uvijek smo ljubljeni. I zato u našem životu i kad je križ, odnosno nevolja, čak i više nego kad smo bez poteškoća, znajmo i vjerujmo da nas Bog ljubi i da tu Ljubav ne možemo izgubiti. Jedino ju možemo odbiti, zatvoriti se Njezinoj snazi svojim biranjem zla. To nam je znanje i vjerovanje potrebno baš zato kako bismo iz ljubavi prema Bogu mogli strpljivo podnositi teškoće koje u životu primamo, kako bismo uživali trpeći s Raspetom Ljubavi na Križu. Rajsko uživanje svih svetih uključuje i rajsko uživanje naše nebeske Majke. Ni Ona niti ostali svetci nisu počeli uživati tek u Nebu, nego onda kad su svoje srce do kraja predali Bogu – Ljubavi, kad su i u lakoćama i u teškoćama života uživali s Gospodinom i za Gospodina. Za takav život, za to življenje vječnosti već je sada potrebno željeti se puštati i prepuštati Gospodinu, ne opirati se Ljubavi, baš poput Kraljice i svih stanovnika Neba. Eto nam puta kojim nam je ići do Vječne domovine – u svoje srce po molitvi (razgovoru i druženju s Gospodinom), po sakramentima i prihvaćanju Božjih nadahnuća puštati Snagu Ljubavi da nas uvodi u istinsko uživanje i ispunjenost koje nikad ne prestaju. Marijo, moli za nas da tako živimo sada, na času smrti i poslije smrti! Kristian STIPANOVIĆ (iz časopisa „Marija“)
