Glas iz Karmela

Poziv na gozbu

Zajedničko okupljanje, slavlje, gozba, znaci su zajedništva, međusobnog susreta, mjesto stvaranja ili produbljivanja prijateljstava. Na žalost sve je manje takvih događanja. Moderni život gubi radost susreta. Slavlja se obavljaju u restoranima, jer stanovi su premali, previše je to posla, nemamo vremena, a čini se ni volje sami pripremati hranu. Mladi bračni parovi žive sami, ne kuha se, jede se vani. Ne shvaćamo da blagovati zajedno nije pusto unošenje kalorija u naš organizam, nego je i radostan susret, zajedništvo, zadovoljstvo da se drugome ugodilo. Zato često zahvaljujući Bogu za hranu koju jedemo, u molitvi prije jela, zazivamo blagoslov na sve nas i na ruke koje su hranu pripremile. Današnja Služba riječi poručuje da smo krštenjem svi pozvani na gozbu, na druženje sa Gospodinom. Trudili smo se drugima prirediti radost, prirediti svečanost. Drugi to uopće ne zna cijeniti. Zar mu nije do poziva ili ima nešto boljega u planu? Ili mu nije li do mene? Kako se ponašamo u takvim slučajevima? Prihvatiti poziv na gozbu znači zanemariti osobne probitke i djelatno sudjelovati u Božjem spasenju. Prvi pozvani, u današnjoj evanđeoskoj prispodobi, odbili su poziv, zapravo “nisu bili dostojni.” Ali Božji plan ne može uništiti nevjera i oholost. Izabrani narod gubi prvenstvo, a pozvani su oni s ulica i raskrižja, siromasi i odbačeni. Poziv se ne gasi, ne prestaje, nego postaje glasniji i još zahtjevniji. Na mjesto samozvanih, samodostatnih, koji misle da su baštinici spasenja i jedini izabrani, dolazi nova zajednica, Novi izabrani narod, koji će “dati plod u svoje vrijeme.” Svadbena dvorana sada je puna. Okupili su se i dobri i zli, i kukolj i pšenica, dobre i loše ribe. Takvi uzvanici snažno simboliziraju svu nezasluženost i darovanost poziva na svadbu, ali i na poziv za aktivno i zauzeto sudjelovanje u Božjem spasenju, na blagovanje s Gospodinom, kao zalog našeg spasenja. Nije dostatno prihvatiti poziv, postati članom Crkve, nego treba primjerom, ponašanjem i svakom izgovorenom riječi svjedočiti prihvaćanje tog poziva. Pozivnice su podijeljene, besplatne su, ali treba ih svojim životom potvrditi, treba ih opravdati. Svaka nedjelja ponovno je prigoda opravdati poziv i doći na gozbu. Ne bi baš tada trebalo odlaziti na njive, trgovačke centre, športske priredbe, jer će naše mjesto zauzeti netko drugi. Prihvaćanje poziva naše je “svadbeno ruho”, to je znak prepoznavanja u mnoštvu uzvanika. Noseći takvo “ruho” ne može nam se dogoditi da budemo pitani: “Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenog ruha?” Zapitajmo se u kakvom je stanju naše ruho, naša duhovna odjeća? Pazimo kako smo odjeveni kada odlazimo na svečani ručak, u kazalište, na svadbe. Nadam se da nećemo na slavlje koje priprema Gospodin doći neprimjereno i nedostojno odjeveni i prisiliti našeg Domaćina da nas izbaci u tamu gdje je plač i škrgut zuba. Prispodoba ima alegorijske oznake: Kralj je Bog, Sin je Isus Krist, a sluge su apostoli i navjestitelji Radosne vijesti. Onda je bilo uobičajeno da, pred početak slavlja, sluge dovode goste. To je bio znak poštovanja prema gostima. Kralj se drži običaja. Svi su već unaprijed znali termin i mogli su sve prije razjasniti. Ipak ne, jednostavno su rekli slugama da ne žele doći. Sigurno je bilo kralju stalo do tih gostiju, zato im ponovo šalje sluge, jer je sve spremno za svadbu. Imali su razna opravdanja, ali neki su sluge i zlostavljali, a neki čak i ubili. Prije nego pogledamo opravdani kraljev bijes, pitajmo se kako bismo mi reagirali? Razočarani, ljuti, bijesni na goste? Tko sam ja da ja to mogu sebi dopustiti? Možda i pomislimo: „Tima ću kod sljedeće prilike pokazati.” Poneki bi pokušali ponovo probuditi negativno iz prošlosti: jer je taj ili ta bio uvijek tako, …a konačno više ne mogu računati na moje prijateljstvo. Žestokom reakcijom kralja Matej hoće pokazati na razorenje Jeruzalema 70.-te godine poslije Krista. Jedno kralj ne čini: on ne otkazuje svadbu, jer pozvani gosti nisu bili vrijedni. On treći put šalje sluge: „Idite na ulice i sve koje nađete dovedite na svadbu”. Ovaj put uspjeh nije izostao – „dvorana se napuni gostima – dobrima i zlima.” (Mt 22,10). „I što je s onim koji se umiješao među goste bez svadbenog ruha? Sad ćete možda prigovoriti: opet poruka straha, tame i škripanja zubi? Domaćin pita čovjeka: „Prijatelju, kako si ušao bez svadbenog ruha?” (Mt 12,12) Prijatelj je imao prigodu opravdati svoj dolazak, moliti za oproštenje, ali on šuti! On ne zna što reći. Skoro neprimjetno, ovdje Matej mijenja temu i gleda iz perspektive posljednjeg suda. Ako je čovjek slučajno čuo poziv i krenuo s drugima, onda bi to bilo vrlo nepravedno kad bi Bog postupao tako kako navodi prispodoba. Samo ostaje i dalje pitanje kako je mogao ući, pa i u najvećoj žurbi ako je znao za običaj i zašto nije dao nikakvo opravdanje? Ali mi, ovdje, radi se o nama, mi se ne možemo izgovoriti da smo prvi put čuli za poziv! Poznamo poruku Novog zavjeta i znamo da se ovdje ne radi o nečem prolaznom, izvanjskom. Radi se o tome da li se u životu, bilo dugom ili kratkom, vjera potvrđivala i djelima ljubavi. Božji poziv je njegovog Sina stajao života. I zato je odlučujuće pitanje koliko je Bog za nas važan? Kakvu vrijednost, u našem životu, ima odnos prema Bogu? O tome, spadamo li mi u pozvane i izabrane, odlučuje opomena teksta. Bog neće nikoga baciti u tamu, osim ako mi sami to želimo. Ali mi se trebamo brinuti da Božji poziv, sada i ovdje, svim srcem prihvaćamo i ostvarujemo u zajedništvu s njim i sa zajednicom. „Bog nas poziva sada i ovdje na svoju svadbu. Krenimo i recimo to i drugima koje vidimo na našem putu.”