Vjera

Današnja Božja riječ koja se čita na sv. Misi želi nam reći da je volja Božja da se svi ljudi spase. Ponuda spasenja je univerzalna – nikoga ne isključuje; svakoga želi spasiti. Prorok Izaija, već više stoljeće prije Krista, zna za to. Priznaje on: Bog jest sklopio savez s izabranim narodom: Vi ćete biti moj narod, a ja ću biti vaš Bog! – ali to je samo trebalo poslužiti kao model i za sve druge narode. Istina, Židovi su bili skloni to shvaćati ekskluzivistički: Ako smo mi izabrani narod, ako je Bog s našim ocima sklopio savez, drugi narodi tu nemaju što tražiti, drugi su isključeni iz tog ugovora! Međutim, nije tako, nije to volja Božja! Izaija ustaje protiv toga i kaže: Bog, koji je jedan i jedini, BOG JE SVIJU, a ne samo Židova, ne samo obrezanih po tijelu. Svi su pozvani da budu dionici njegova naroda. A da bi to postigli, potrebno je ispuniti jedan uvjet: prakticirati „pravo i pravednost“ i ući u zajedništvo s Bogom. Isus će kazati: Treba vjerovati u nj! Zato apostol Pavao, i to s pravom, naglašava: Vjera nas spašava! U Starom zavjetu vjerovati znači biti stalan, biti čvrst: čvrsto se držati Boga i njegova puta! U Novom zavjetu vjerovati znači: vjerovati da je Isus Krist Sin Božji, vjerovati da je on Spasitelj, vjerovati da nam je Bog po svom Sinu kazao o sebi zadnju riječ. I najvažnija stvar na svijetu za vjernika treba biti: vjerovati u Isusa Krista, upoznati Isusa i ići njegovim putem! I svaki naš dolazak na misu ima za cilj da nam oživi vjeru, da nam vjera u Isusa Krista bude jača i čvršća. I današnje evanđelje govori o vjeri, i to o vjeri koja briše granice između izabranog naroda i pogana. Evanđelist Matej donosi nam primjer žene Kanaanke, koja nije član izabranog naroda, nego pripada poganskom narodu. Na ovom primjeru Isus želi i svojim učenicima pokazati u čemu je bit prave vjere i što može izvesti uporna i jaka vjera. Prava vjera očituje se u povjerenju koje čovjek iskazuje Isusu odnosno preko njega Bogu. Početni razgovor Isusa i žene Kanaanke, žene iz poganskoga kraja, gotovo da nas zbunjuje: tvrd je to govor i neuobičajen za Isusa. Može se dobiti dojam kao da to ne govori Isus, nego da su to riječi njegovih sunarodnjaka Židova, koji su puni sebe, koji – zato što pripadaju izabranom narodu – svisoka i s prezirom gledaju na druge narode. Svi su drugi za njih obični „psići.“ No ni ta riječ, koju su pogani morali doživljavati vrlo uvredljivom, nije pokolebala ženino povjerenje u Isusa. Ona odgovara Isusu: „ Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihova gospodara!“ ( Mt 15,27 ). Jasno da je Isus namjerno govorio njihovim rječnikom: još više je želio izmjeriti ženinu vjeru i pouzdanje u nj, ali svakako i da učenike pouči u čemu je prava vjera, da i oni uvide da trebaju promijeniti svoj stav o poganima. Ova žena je pokazala vjeru koja nadilazi sve povijesne diobe i ograničenja, i zato ju je Isus pohvalio: „Ženo, velika je tvoja vjera, neka ti bude kako želiš.“ Isus je u puno slučajeva, kad je ozdravljao bolesnike, znao reći: „vjera te tvoja spasila“, ali samo u dva slučaja pohvalio je nečiju vjeru. I zanimljivo, oba puta riječ je o poganima. Uz ovu ženu Kanaanku, Matej je zabilježio i primjer rimskoga satnika koji moli za ozdravljenje svoga sluge, naglašavajući kako je dosta samo Isusova riječ, jer on nije dostojan da Isus uđe u njegovu kuću. Na to ga Isus, onima koji ga slijede, ističe kao primjer velike vjere: „Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere“ ( Mt 8,10 ). Tko se u ovom događaju susreo? – S jedne strane, živa vjera, a s druge strane, Božja svemoć! Kad se ovo dvoje susretne, braćo i sestre, tada se događa čudo! I kod svih Isusovih čudesa o tom se radi: o živoj vjeri i o Božjoj svemoći. Ovdje je Isus ozdravio kćerku ove žene Kanaanke, na drugom mjestu će progledati slijepac, gluhi će čuti, a nijemi progovoriti. Svi ovi biblijski izvještaji osim doslovnoga značenja imaju i duhovna značenja. Svi mi imamo zdrave oči, dobro vidimo, čujemo, možemo govoriti, razumijemo druge… Ali svi mi uza zdrave oči i uši možemo biti duhovno slijepi, gluhi i nijemi. Tko je duhovno slijep? Onaj tko ne zna zašto je na svijetu: ne zna koji je smisao ljudskoga života, pa živi neodgovorno, živi ludo, živi kao izgubljeni sin. Tko je duhovno gluh? Onaj tko ne zna slušati glas Božji. Gluh je tko ne sluša vlastitu savjest koja ga upozorava i opominje da ne živi lažno i dvolično, već mu govori da bude iskren prema sebi i drugima, da napravi red u svom životu. Gluh je tko ne zna slušati drugoga: ne zanima ga tuđa nevolja, već je zaokupljen samo sa sobom. Koliko li u svakome od nas ima te duhovne gluhoće i sljepoće! Tko je duhovno nijem? Onaj tko ne zna razgovarati s Bogom: tko ne moli Boga, tko ne hvali Boga, tko ne širi njegovu slavu i veličinu. Od duhovno nijema čovjeka nikada nećete čuti ni slovca o Bogu, o važnosti duhovne dimenzije za naš život i za svijet. Za poteškoće suvremenoga svijeta nisu dovoljna ljudska rješenja, nije dovoljna ekonomija: Bogu treba dati pravo mjesto u životu. Stvoreni smo da najprije budemo ljudi, da budemo dobri, da odražavamo Boga, jer smo stvoreni na njegovu sliku. Stvoreni smo – ne da budemo teret drugima – već da usrećujemo druge!