Jedini život koji imamo upravo Božji život

Nije nimalo lako niti ugodno, nego je upravo teško i mučno, govoriti o čovjekovoj patnji i smrti. Čovjek od samoga početka traži odgovor na vječni upit: „Zašto i nevini u životu trpe?“ Krist svojim dolaskom na svijet među ljude, nije dokinuo ovozemnu patnju i smrt, nego nas je spasio upravo svojom smrću i uskrsnućem. Niti u našemu životu Krist nije otklonio muku i smrt, nego one s Kristom, postaju sredstvo, način i put našega spasenja. O tom velikom sredstvu našega spasenja, govori nam i današnja Božja riječ. Gotovo nas zastrašuje Kristov ultimativni zahtjev da njega stavimo na prvo mjesto, prije obitelji i najbližih. Izravno govori da ga nismo dostojni, ako bilo koga ljubimo više nego li njega. Krist nam pokazuje da je ljubav prema njemu, izvor i pravi put ljubavi prema bližnjemu. Isusove riječi iz današnjeg evanđelja ponovno vraćaju na odricanje i križ, te nam izgleda kao da smo u korizmi. Mi se, međutim, vraćamo redovitom kršćanskom životu koji je sličan Kristovom, kako u slavi, kako u propovijedanju, tako i u nošenju križa. U odlomku desetoga poglavlja Matejeva Evanđelju, Isus govori o potrebi nošenja osobnoga križa. Sve do odricanja od bolesne navezanosti uz obitelj, kad bi to ometalo učenički hod za Isusom. Ističe da njegovi vjerovjesnici trebaju materijalnu pomoć ljudi u obavljanju svoga poslanja, te svečano obećava da neće propasti plaća onima, koji njegove učenike napoje čašom hladne vode. Kao kršćani današnjega vremena, pozvani smo naviještati trojstvenoga Boga u svakodnevici svojega života. Naše svjedočanstvo u svijetu naše svakidašnjice, jednako je zahtjevno kao što je bilo i svjedočanstvo dvanaestorice u prvoj Crkvi. I naše je svjedočanstvo povezano s mnogobrojnim mukama i poteškoćama, odricanjima i žrtvama. Svatko se od nas bez razlike kad-tad, počne preispitivati: „Što je čovjek i koji je smisao njegova postojanja i života? Koje značenje čovjekov život ima od kolijevke do groba? Kako to da se čovjek cijeli život muči ne bi li postigao više, bolje i sjajnije pa ipak na koncu prije ili kasnije umire? Nađemo se u sumnji je li život bez Boga i njegovo traženje u našem životu, lakši i jednostavnije. Ne bismo li živjeli bolje i ugodnije se proveli kad bismo izbjegavali Božju volju, koja za nas kršćane počesto znači patnju i muku. Život po onom kako nas je Bog usmjerio, često nam predstavlja samo muke i poteškoće, bol i jad, odricanje i žrtvu. S druge strane pravim životom držimo onakvo življenje, koje je svega toga oslobođeno. Tako da u nama neprestano postoji sukob između našega života i života po Božjem naumu i usmjerenju. Kad se pokušamo osloboditi pritiska izvršavanja Božje volje te počnemo živjeti nekim svojim životom, osjećamo u sebi nelagodu jer nam je dobro i ugodno živjeti po svojim željama. Mi nemamo svoj život, nego je jedini život koji imamo upravo Božji život. Naš život bez Boga ne postoji. Jedino s Bogom živimo i ne životarimo. To je naše dostojanstvo koje smo primili na krštenju. Po tom smo postali djeca Božja i naše mjesto je uz njega i naš će život biti uz njega. Usmjerimo li pogled prema pažnji i dobrim djelima, koja smo primili od drugih i od Boga, vidjet ćemo kako život po Božjem naumu nije samo muka i patnja. Nego u sebi nosi mnogo ohrabrenja i poticaja, koji nam u svakodnevici dolaze upravo od jednostavnih i sretnih ljudi, čije postojanje nismo zamjećivali ili mu nismo pridavali mnogo značenja. To mogu biti male geste pažnje, poput: stisnute ruke u znak ohrabrenja, lijepe riječi pohvale i poticaja, tapšanje po ramenu i drugi oblici dobrote i blizine, supatnje i suosjećanja. One svakome od nas dobro dođu u trenutcima tjeskobe, besmisla, traženja ili poteškoća. Mi naprotiv često zaboravimo te trenutke, koji su nam u tom času mnogo značili i bili nam poticaj da nastavimo nositi svoju svakodnevicu, boreći se u njoj za dobro. Možda ćemo ojađeno u svom životu primijetiti, kako na žalost nema ništa dobra, kao niti u cijelom svijetu. Da nam je križ pretežak, bolest prevelika, patnje nesavladive, a u životu nam se nikada ništa nije lijepo dogodilo. Ali tada se prisjetimo da nam je netko nekada u životu, pružio barem neki osmjeh ili učinio neko maleno dobro djelo, jer je u nama prepoznao Krista Patnika. Isus nam govori da njega iznad svega ljubimo – ne zato jer bi bio zavidan i ljubomoran, već jer je to jedini način da sve druge naše ljubavi opstanu. Samo ako je on na prvom mjestu, svakoj drugoj ljubavi osigurano je potrebno nadahnuće. I kao što nije u pitanju da li nam treba električni razglas, električna rasvjeta, električno grijanje… već da li imamo elektrike. Ako nje nema, ni drugoga ničega nema. Tako je i u našem duhovnom životu u čemu smo pozvani poput akomulatora, puniti se energijom Božje riječi u aktivnom življenju euharistije, kako bi svijetlili i svjedočili Krista kao njegovi učenici u svijetu. (nedjeljna propovijed fra Mate Tadić)