Ne bojte se!

Pisac Bernanos u svome djelu Razgovori karmelićanki, opisuje 16 karmelićanki ubijenih 1790. godine u doba Francuske revolucije. Papa Pio X. proglasio ih je blaženima. Među njima je u toj krvavoj drami sudjelovala i jedna vrlo mlada redovnica. Majka ju je na svijet donijela nakon velikoga straha, nakon čega je i dalje rasla u strahu. Uzela je redovničko ime s. Bjanka od Isusova smrtnoga straha. Prije nego dođoše uhvatiti sestre, u strahu bježi i skriva se. Ostalim sestre osuđene su na smrt giljotinom. I dok čekaju odsijecanje glave, pjevaju himan „O dođi stvorče, Duše Svet“. Kako koja ide na stratište i pada, kor je sve tužniji. Ostao je samo jedan glas. Kada su došle do pretposljednje kitice nastade šutnja. U općoj tišini čuje se bistar i odlučan glas. Bila je to s. Bjanka. U sebi je otkrila novu hrabrost i pošla na stratište pjevajući.  Čuli smo u današnjem Evanđelju tri puta ohrabrenje: – Ne bojte se! Bibličari, ljudi koji proučavaju Bibliju, kažu da u njoj na 365 mjesta stoji napisano: – Ne bojte se! Mogli bismo reći za svaki dan u godini, po jedno ohrabrenje. I Krist nas želi osloboditi od straha, koji nas prati od rođenja do konca života. Dijete se boji da ne bude napušteno, boji se mraka, onoga tko povisi glas, boji se nakaza koje odrasli bude u njegovoj mašti, da ga zadrže kako bi bilo dobro. Adolescent se boji drugoga spola, u njemu se razvija sramežljivost i kompleks manje vrijednosti. Odrasli kušaju muku svijeta i napor rada, skrivajući svoju ranjivost i nedostatke u nasilničkom i poludjelom svijetu. Pored tih tradicionalnih strahova, imamo i one koji su stvoreni tehnološkim procesima: nuklearni rat, globalno zatopljenje, ozonske rupe ili genski modificirana hrana. Pored tih strahova, često nas uznemiruju i različite misli koje nam kolaju po glavi, a ne možemo ih se nikako riješiti. Borimo li se s njima još više ih u svojoj mašti i podsvijesti množimo i hranimo. Stari duhovni oci preporučivali su da kod naleta takvih misli, ostanemo mirni i da se s njima ne hrvamo. Ružne misli u našoj podsvijesti, kako dođu isto i prođu. Uz njih se ne trebamo vezati, niti s njima boriti. Trebamo ostati mirni, pa nas strah neće nadvladati. A što je ustvari strah? To je očitovanje našega temeljnoga nagona za samoodržanjem. To je odnos prema onomu što prijeti našemu životu, odgovor na nadolazeću opasnost s kojom se susrećemo. To je neizvjesnost što će biti nakon smrti, koja je veća od svih drugih strahova. To su opasnosti, koje prijete našem miru, fizičkom i duhovnom zdravlju i životu.  Strahovi nisu neko zlo u sebi samima. Oni su često prigoda za iznošenje u nama sakrivene hrabrosti i snage. Samo onaj tko poznaje strah, znade što je ustvari hrabrost. Uobičajenim čovjekovim zabrinutostima Isus je dao ime: – Što ćemo jesti? Što ćemo piti? U što ćemo se obući?  Zabrinutost i neprestana trka postale su bolešću stoljeća i jedan od glavnih razloga množenja infarkta srca. Zabrinutost je podsvjesni strah za sigurnošću i prihvaćanjem. Isus u Evanđelju ne osuđuje pravednu skrb za sutrašnjicu, koliko zabrinutost i pretjeranu brigu za sigurnost. – Ne brinite se, za sutra. Svakome je danu dosta njegovih muka. Potrebno je razmišljati o budućnosti i  planirati je, ali ne toliko grčevito da zaboravimo ono bitno, sami sebe, druge i Boga. Evanđelje nas poziva na pouzdanje u Boga, vjeru u providnost i ljubav Oca nebeskoga. Govoriti danas o providnosti nije nimalo lako niti poželjno. Podrazumijeva se da sve imamo i ne može se niti zamisliti da nam nešto može nedostajati. Čak nam je neshvatljivo, da ima ljudi koji žive od providnosti. Mladići i djevojke koji se liječe od droge u zajednici Cenacolo, žive upravo od providnosti i dobrih ljudi kada je riječ o hrani, koju ne kupuju. Na takav način žele otkriti vrijednost onoga što jesu, što jedu i što imaju. U mladosti mama im je servirala jelo, prala i peglala rublje. I pored svega uvijek su nešto prigovarali i bili nezadovoljni, smatrajući da se sve to samo po sebi podrazumijeva. Nije li i kod nas puno toga sličnoga? Potrebno je zato otkriti vrijednost svega, što za nas čine bilo roditelji ili prijatelji za sve znati zahvaliti. Pozvani smo promotriti svoj prošli i sadašnji život i hrabro podnositi strahove, koji se pojavljuju: žalost, komplekse, fizičke ili moralne nedostatke. Sve to izložiti pred Božjim svjetlom, ne kao prljavo rublje kako bi se o tome moglo tračati, već posvijestiti da nas Bog ljubi onakvima kakvi doista jesmo. Isus nas želi osloboditi straha koji nas zarobljuje, vraćajući nam darovanu slobodu. On uklanja strah iz srca i pomaže živjeti na nov način. I on je prije svoje muke okusio gorčinu ljudskoga straha i osamljenosti. Htio ga je iskusiti upravo zato, da otkupi i taj vid našega stanja. Ako je sv. Franjo smrt nazivao sestrom, možemo i mi pokušati bratom zvati otkupljeni strah i reći: – Hvaljen budi, moj Gospodine, zbog brata straha. To će nam pomoći pobijediti najgori i najopasniji strah od svih, a to je strah od vlastitoga straha i od nas samih. (fra Mate Tadić)