Glas iz Karmela

  karmel-bistrica-kolumnaIzvor svetosti njihova života

O. Saverio Cannistrà na završtku svoga pisma o sv. Ljudevitu i Zeliji Martin piše:
“Radost siromaštva koja ispunja čovječnošću, hrani se obogaćujućim iskustvom prihvaćanja milosti Božje, i to kroz vlastite slabosti i padove sa sviješću Božjeg milosrđa i za život zajedništva s Njim, kao i solidarnost s braćom, prema kojima se gaje osjećaji milosrđa: ” Moj Bože kako je tužna kuća u kojoj nema vjere. Kako tu smrt djeluje zastrašujuće. (…) Nadam se da će dobri Bog imati smilovanja prema ovoj sirotoj ženi; ona je bila tako loše odgojena te se to treba oprostiti” ( Obit. pisma br. 145). ” Moli mnogo za oca naše domaćice, bilo bi mi jako žao da siromah umre bez sv. ispovjedi” (Obit. pisma br. 195). ” Imala sam puno muke da sam se gotovo razboljela (…) no međutim trebalo je ostati na nogama jedan dio noći njegujući domaćicu” (Obit. pisma br. 123).
“Inzistirala sam toliko da se moj suprug odlučio prodati jedan dio svog prihoda iz bankarskog kredita s tim što je izgubio 1300 franaka od 11000 dobivenih. Ako moj brat ima potrebu za novcem neka me odmah traži, te mi kaže dali i ostalo trebamo prodati” (Obit. pisma br. 68). ” Molila sam ga da dođe svaki put kad ima neku potrebu, ali nije nikada došao. Konačno, početkom zime tvoj ga je otac susreo jedne nedjelje, a bilo je jako hladno, bio je bos i cvokotao zubima. Sažalivši se nad tim jadnikom, pokušao je sve da bi mu pomogao ući u sirotište. (…) Imajući na srcu ovu situaciju, tvoj se otac nije dao pobjediti te je ponovno pokušao da ga smjesti među invalide” (Obit. pisma br. 175).
U homiliji, u molitvi bdijenja za Sinodu o obitelji koja se slavila na Trgu sv. Petra 3. listopada Papa Franjo je rekao: ” Da bismo danas razumjeli obitelj potrebno je ući u misterij sv. Obitelji iz Nazareta, u njen skriveni, svakodnevni i zajednički život, kao što je onaj velikog dijela naših obitelji, s njihovim poteškoćama i jednostavnim radostima; život je to otkan od strpljivosti u protivštinama, od poštovanja za svakog pojedinog člana, od poniznosti koja oslobađa i razvija se kroz služenje, život bratstva koji izvire iz osjećaja da smo jedno tijelo. Obitelj je mjesto evanđeoske svetosti, koja se ostvaruje u svakodnevici. Sjećanje na mnoge generacije dopušta nam ići daleko. Obitelj je također mjesto izbora gdje se uči prepoznavati Božji plan s vlastitim životom prihvaćajući ga s povjerenjem. To je mjesto besplatnosti, diskretne bratske i uzajamne prisutnosti, koja nas uči izići iz samih sebe i prihvaćati drugoga, kako bismo oprostili i zadobili oproštenje”.
Ove riječi nam ocrtavaju suvremenost obitelji Martin.
Njihovo proglašenje svetima pokazuje svim obiteljima, u prvom redu katoličkim obiteljima, izvanrednu ljepotu običnih stvari kada se povijest vlastitog života primi iz ruku Božjih i prikaže se Njemu, sa sviješću da ” je najmudrije i najjednostavnije u svemu prihvatiti volju Božju, te se pripraviti za nošenje vlastitog križa na najhrabriji mogući način” (Obit. pisma br. 51), stavljajući se na raspolaganje za velikodušno prihvaćanje volje Božje kakva god ona bila, jer to je ono što je za nas uvijek najbolje” (Obit. pisma br. 204).
Nutarnji mir, jaka izdržljivost u prihvaćanju izazova koje život stavlja pred nas, sposobnost velikodušnog življenja suodnosa stavljajući drugoga u centar sa svom njegovom jedinstvenošću, što je karakteriziralo bračne odnose Ljudevita i Zelije kao i njihov odnos prema djeci, nisu plod niti posebnih darova, niti mističnih iskustava. Iznad svega proizlaze iz ozbiljnog prihvaćanja Božje volje i najzauzetijeg življenja života Crkve, primajući svakodnevno milost iz sakramenta Euharistije, jačajući tako prijateljstvo s Isusom u klanjanju Njegovoj vjernoj ljubavi trajno prisutnoj u Presvetoj Hostiji, te moleći osobno i kao obitelj okupljeni oko Djevice Marije, sudjelujući radosno unatoč mnogim obvezama i u karitativnim aktivnostima svoje župne zajednice.

U svemu ovome imali su uvijek vremena za slušanje njihove djece kao i raspoloživosti da ih ispravljaju odlučno i blago, pripovijedajući im život Isusov, te nastojeći da u njihovoj nutrini daju uvijek mjesta Bogu u vjernom predanju njegovoj mističnoj i konkretnoj prisutnosti.
Osjećajući se gledani od Gospodina sa začuđujućim divljenjem i poštovanjem u svojoj neponovljivoj jedinstvenosti, prepoznati kao bezuvjetno dobro pa i onda kada je vlastito stanje izvor trpljenja, je
pozitivno i neprocjenjivo blagostanje za osobu koja Ga prihvaća. To je iskustvo koje približava pogledu Božjem i koje stoga otvara vrata srca i osposobljuje ga prolaziti stazama svetosti, kao što nam povijest ove obitelji jasno govori.
Ustrajno traženje intimnosti s Gospodinom i s Marijom koje su Ljudevit i Zelia primjerno živjeli je najdragocjenija poruka koju su ostavili njihovim kćerima kao i nama sinovima i kćerima sv. Terezije. Njihovo proglašenje svetima je poziv upućen terezijanskom Karmelu da bude još više kao obitelj, otkrivajući ljepotu i važnost naše svakodnevne odgovornosti, učeći ponizno i od familija koje žive zauzeto svoj vlastiti poziv i misiju.
Veliki nam je poticaj ustvrditi kako uistinu ” od jednog “DA” izgovorenog u vjeri proizlaze posljedice koje nas nadilaze te se šire u svijet”. Gledajući supružnike Martin i vidljive plodove svetosti iz njihovog “biti jedno srce i jedna duša”, biva nam jasnije da učeći komunicirati postajemo ” zajednica koja zna pratiti, slaviti i donositi plodove”, te shvaćamo da ” obitelj kao glavno lice a ne problem, je ona koja zna komunicirati polazeći od svjedočanstva, ljepote i bogatstva odnosa između muškarca i žene, kao i odnosa između roditelja i djece” (Poruka Sv. Oca Franje za 49. Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, 17. svibnja 2015).