Sveta Terezija De Los Andes (12. 4. 2020) O 100-godišnjici smrti (2. dio)
Dana 12. travnja 2010., u našem karmelskom Redu proslavili smo stogodišnjicu smrti svete Terezije de Los Andes, mlade čileanske karmelićanke, koja je ušla u Karmel u gradu Los Andes, 7. svibnja 1919. i umrla 12.4.1920. u dobi od dvadeset godina, nakon što je provela u samostanu jedanaest mjeseci redovničkog života. Tim je povodom general Reda o. Saverio Cannistrà poslao pismo Redu prikazujući u kratkim crtama njezin život. Slijedi nastavak tog prikaza. „Juanita je pročitala „Moj život“ i „Put savršenosti“ od sv. Terezije od Isusa još u veoma mladoj dobi, i sve je to u njoj ostavilo duboke tragove. U njezinim spisima možemo naći mnoge odjeke toga, osobito, terezijanske molitve i četiri načina zalijevanja vrta (usp. knjigu „Moj život“, 11). Kasnije, nekoliko mjeseci prije njezina ulaska u Karmel, pročitala je Duhovnu Sumu, od sv. Ivana od Križa, koja je objavljena 1900. god. u Burgosu. To čitanje u njoj raspaljuje plamen žive ljubavi koji je već bio zapaljen u njezinom srcu. U svjetlu onoga što je pročitala, otkrila je mnoga iskustva, koja je ranije i sama doživjela. Osim čitanja ovih knjiga, također je čitala Tereziju iz Lisieuxa, te Elizabetu od Presvetog Trojstva: dva lika koja su joj bila mnogo bliža, gotovo njezine suvremenice, čiji je utjecaj ubilježio suvremenu duhovnost. Terezija de Los Andes je priznala kako je njezin život vrlo sličan životu ovih dviju francuskih karmelićanki. Zapravo, u njezinim spisima postoje mnogi slični izričaji i odjeci.
Baština njezinog iskustva: Dnevnik i Pisma
Terezija de Los Andes nije pisac u strogom smislu riječi, niti ona piše tako da bi njezino djelo jednom bilo objavljeno; ona piše naprosto zato da prenese svoja iskustva i da podijeli svoje osjećaje, te nutarnja kretanja u njezinoj duši svojim sugovornicima. S tom namjerom, počinje u rujnu 1915. god. pisati svoj Dnevnik, još kao učenica u Internatu a dovršava ga u Karmelu. Ona opisuje put kojim ide, premda s mnogo prekida. Stranice zrače izvanrednom svježinom, a obrađuju cijeli njezin život i iskustvo. Također nam je ostavila dragocjenu baštinu od 165 Pisama, namijenjenih kako slijedi: 84 pisma svojoj obitelji; 37 pisama prijateljima; 23 pisma duhovnicima; 21 pismo priorici u Los Andesu. Pisma su pisana vrlo nježno i transparentno, prenose mir, sreću, utjehu i nadu, a naročito ljubav; ljubav prema svima, koja pronalazi svoj izvor u Bogu i u kontemplativnoj karmelskoj molitvi. Ona izražavaju njezina najdublja iskustva ljubavi, nježnosti, bliskosti; razmišljanje o njezinoj osjetljivosti, te ljudskoj i duhovnoj zrelosti. U njima ona opisuje svoja vlastita iskustva zapanjujuće jednostavno i transparentno. Pisma koja je pisala svom ocu moleći ga da joj dozvoli ulazak u Karmel zavređuju posebnu pažnju; na isti je način pisala i svom bratu Luchu, objašnjavajući mu što joj znači njezin poziv; neka je napisala i svojoj sestri Rebeci, svojoj najintimnijoj povjerenici i njoj je prvoj otkrila tajnu svog poziva. Njezina pisma vrlo nalikuju pismima svete Terezije iz Lisieuxa koja ih je upućivala svojim sestrama, kako bi im otkrila tajnu svoga puta duhovnog djetinjstva; nalikuju i onima koje je pisala Elizabeta od Presvetog Trojstva svojoj sestri Margheriti, dijeleći s njom njezino poslanje Laudem gloriae – pohvala slave. Na isti način je Terezija de Los Andes željela dijeliti svoje iskustvo ljubavi sa svojom obitelji i prijateljima. Duhovnost Terezije de Los Andes je dosegla svoj vrhunac u eklezijalnom priznanju njezine svetosti, kada ju je beatificirao sveti Ivan Pavao II na svom posjetu Santiagu de Chileu 3. travnja 1987. god. i kada ju je kanonizirao isti papa u bazilici Svetoga Petra 21. ožujka 1993. godine. U svojoj homiliji beatifikacije, papa ju je predložio kao zdenac beskrajne radosti i kao uzor evanđeoskog života za mlade. Iste godine kada je bila i njezina beatifikacija, ostaci Blaženice preneseni su u novi samostan u Auco (11 kilometara od mjesta Los Andes) i položeni u kriptu Svetišta, koje je otvoreno odmah iduće godine. Ogromna hodočašća mladih i njezinih štovatelja dolaze svake godine iz svih dijelova Čilea i iz drugih južnoameričkih zemalja. Svetište Terezije de Los Andes je postalo žarište isijavanja duhovnosti ove mlade čileanske karmelićanke, koja tako utječe na cijelu Crkvu te prelazi i velike andske kordiljere, poput zrake sunca koja osvjetljava naše suvremeno, svjetovno društvo, koje traga za novim značenjem života. Kao što je Ivan Pavao II izjavio na dan njezine kanonizacije u bazilici Svetoga Petra: „Bog je učinio da se u njoj na zadivljujući način vidi odsjaj svjetla njegova Sina Isusa Krista, da bi svetica mogla biti svjetionik i zvijezda vodilja svijetu, koji je, kako se čini, postao slijep za sjaj božanskog. U sekulariziranom društvu koje je okrenulo Bogu leđa, ova čileanska karmelićanka, koju na svoju veliku radost predstavljam kao uzor trajne mladosti evanđelja, daje nam sjajno svjedočanstvo svog života koje navješćuje muškarcima i ženama našega doba, kako ljudsko stvorenje nalazi veličinu i radost, slobodu i ispunjenje u ljubavi, klanjanju i služenju Bogu. Život blažene Terezije kliče neprekidno iz nutrine njezina klaustra: „Samo Bog dostaje!““
