Nada Uskrsa

Odlazak prema novom i boljem životu prema Uskrsu znači odlazak u nepoznato, znači nešto što je romantično, ali još uvijek nije nada, tako piše o. Tomaš Spidlik, isusovac u jednom svome tekstu u kojem dodaje i jedno svoje sjećanje. „Sjećam se jednoga prelijepog izleta u Alpe. Vrijeme nam se osmjehnulo, na nebu nije bilo ni oblačića. Stigli smo na visoki vrh puno prije nego što smo mislili. Taj nas je uspjeh doveo u napast pa smo se  složili da se kući vratimo drugim putem, a ne  onim kojim smo se uspeli i koji smo poznavali. I taj je drugi put bio prekrasan, no potom je sunce počelo silaziti prema obzorju tako da smo morali misliti na povratak. Taj nas je planinski put vodio opasnim predjelima. Sva su mjesta bila prelijepa, panorama očaravajuća, ali što smo više napredovali, to smo bili nervozniji. Kamo će nas odvesti? Iznenada je netko od nas na stijeni spazio putokaz koji je označavao put do mjesta na kojemu smo se ulogorili. Svi smo radosno uskliknuli. Tada smo shvatili da istinska nada nije u obećanju da ćemo vidjeti nešto novo nego u sigurnosti povratka kući.“ I Pater nastavlja svoje razmišljanje o uskrsnuću. „To je posve običan primjer, ali možda može poslužiti da uočimo razliku između obećanja novoga i boljega života poslije smrti, koje daju sve religije svijeta, i kršćanskoga ukazanja Krista uskrsloga. On se, doista, nakon smrti i opasnoga putovanja u dolinu smrti, vratio kući. Vratio se u život vječni. Je li to isti život kao prije? Da i ne. To je prijašnji život obogaćen novim kvalitetama, u kojemu su nadiđene sve slabosti. Pokazano je da naš sadašnji zemaljski život nije za baciti, da može biti ispravan ili, bolje rečeno, da može rasti i preobraziti se, iz života u vremenu u život vječni. S uskrsnućem ćemo iznova pronaći ono što smo u određenomu smislu smrću izgubili, ali to ćemo pronaći u punini i ljepoti.“ Ovdje dodajemo još jedan zoran primjer kako se sv. Majka Terezija radovala nebu. Iz razgovora koji je novinar Renzo Allegri vodio s tada 76-godišnjom Majkom Terezijom vidimo koliko je „sićušna svetica” bila zaljubljena i predana Bogu. „Zadnjih godina ste bili na nekoliko teških operacija, poput operacije srca. Trebali biste voditi više brige o sebi i manje putovati“. „Svi mi to govore, ali moram misliti na zadaću koju mi je Isus povjerio. Kada mu više neću biti od koristi, on će biti taj koji će me zaustaviti.“ Prebacivši razgovor na potpuno drugu temu upitala me je, „Gdje vi živite?” „U Milano“, odgovorio sam. „Kada se vraćate kući?” „Nadam se večeras”, odgovorio sam. „Želim uhvatiti posljednji let za Milano kako bi sutra mogao biti sa svojom obitelji.” „Vidim da ste sretni što se vraćate doma i što ćete vidjeti svoju obitelj”, rekla je osmjehnuvši se. „Nema me kod kuće već tjedan dana“, pokušao sam joj objasniti svoju čežnju za povratkom. „Dobro je, dobro”, nadodala je. „Imate se pravo veseliti. Vraćate se svojoj supruzi i djeci, svojim voljenima, svome domu. Tako to i treba biti“. Zašutjela je na nekoliko trenutaka, a onda se vratila na temu. ,,Gledajte, ja bih bila sretna poput vas kada bih znala da ću večeras umrijeti. Kada umrem, vratit ću se kući. Otići ću na nebo i ondje pronaći Isusa. Njemu sam posvetila život. Ja sam Isusova mladenka otkad sam postala redovnicom. Vidite? Nosim prsten na ruci kao što to čine udane žene. Ja sam udana za Isusa. Sve što činim na zemlji jest iz ljubavi prema njemu, a kada umrem, vratit ću se u svoj dom, u dom svoga muža. Osim toga, gore na nebu ću ponovno susresti svoje voljene. Tisuće ljudi mi je umrlo na rukama. Više od četrdeset godina život posvećujem bolesnima i umirućima. Zajedno sa svojim sestrama s ulica sklanjam tisuće i tisuće umirućih, osobito u Indiji. Dovodimo ih u svoje kuće i pomažemo im da umru u miru. Mnogi su na mojim rukama ispustili svoj posljednji dah dok sam im se smiješila i milovala njihova drhtava lica. Kada umrem, ponovno ću susresti sve te ljude. Oni me ondje čekaju. Voljeli smo se u najtežim trenucima i nastavili se voljeti kroz sjećanja. Tko zna kakvu će mi zabavu prirediti kada me vide ondje. Kako bih se ja mogla bojati smrti? Čeznem za njom i iščekujem je jer napokon ću se vratiti kući“. Nikada dotad nisam čuo Majku Tereziju da govori tako dugo i s takvim zanosom. Općenito, tijekom intervjua ili običnog razgovora, govorila je vrlo sažeto te je davala brze i kratke odgovore. Ovom se prilikom, kako bi mi dala odgovor na moje iznenadno pitanje, upustila u pravi razgovor, a njezine su oči tako svjetlucale od vedrine i radosti da je to jednostavno bilo zadivljujuće.