Usmrćujuć, ti smrt na život prenu

Ovo je završno razmatranje karmelskih korizmenih duhovnih vježbi a obrazlaže evanđelje uskrsnog dana. Žene nisu vjerovale svojim ušima. Vrlo su ih smele riječi anđela pa si nisu uzele vremena ni da uđu u grobnicu; otišle su trčeći! Uistinu su povjerovale da je Raspeti kojega su tražili oživio; ne onako kao Lazar, nego konačno. Mjesto smrti preobraženo je u mjesto života; mjesto Isusovog povijesnog završetka poništeno je njegovom smrću i postaje mjesto započinjanja nove životne pustolovine. Isto je i sa duhovnim životom: tko je sudjelovao u Isusovom umiranju iz ljubavi, sudjelovat će i u njegovom uskrsnuću. Otada je duboko sjedinjen s umrlim i uskrslim Kristom. Može si stoga prisvojiti riječi vjerničke duše u Živom plamenu ljubavi: « U ovom novom životu, u ovom životu savršenog sjedinjenja s Bogom, o kojem upravo govorima, sve požude i sve moći duše po svojim težnjama i po svojem djelovanju, koje je po sebi bilo djelovanje smrti i lišavanje duhovnog života, sada se mijenjaju i postaju božanske (…) pa se je njezina smrt pretvorila u život, tj. život je od životinjskog postao duhovan. (…) Konačno, svi pokreti što ih je duša ikada imala iz počela i sile svog naravnog života, u ovom su se sjedinjenju s Bogom promijenili u božanske pokrete, umrijevši svome vlastitom djelovanju i svojim sklonostima, a živeći samo u Bogu. Kao prava kćerka Božja duša je sada pokrenuta u svemu od Duha Svetoga, kako uči sveti Pavao: ‘Svi oni koje vodi Duh Božji sinovi su Božji’ (Rim 8, 14). Ponavljajući, dakle, ukratko sve što smo rekli, razum duše je Božji razum; a isto treba reći i za druge dvije duševne moći, volju i pamćenje, a također i za njihova uživanja. (…) Koliko je duša mrtva svemu onomu što je bila po sebi, ili onomu što je bila za nju smrt, toliko je živa onomu što je Bog u sebi, te stoga, govoreći o samoj sebi, s pravom može ustvrditi u stihu: ‘Usmrćujuć, ti smrt na život prenu.’ Kad je tome tako, duša može također i s mnogo razloga ponavljati sa svetim Pavlom: ‘Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni. (Gal 2, 20). Budući da se je njezina smrt promijenila u Božji život, obistinit će se na njoj što je rekao isti Apostol: Pobjeda proguta smrt (1Kor 15, 54), a prorok Hošea veli u ime Boga: ‘Smrti, bit ću smrt tvoja’. (Hoš 13, 14). Kao da bi rekao: Budući da sam ja život i smrt smrti, ona će biti uvučena u život. Na sličan način će duša biti uvučena u božanski život, udaljena od svega što je svjetovno, vremenito i što spada na naravne požude (…) U ovim uvjetima tako savršenog života duša u nutrini i vanjštini živi blagdanski i vrlo često duhovnim ustima kliče glasom božanskog zanosa nebu, uvijek novu pjesmu punu veselja i ljubavi jer je svjesna svog sretnog stanja. » (Živi plamen ljubavi B 2, 33-36) • « O blagoslovljena noći

„Vjernik koji je postigao ovo sjedinjenje s Bogom, u stanju je okrenuti se i na prvi pogled shvatiti jedinstvo svog života i Providnosti koje su ga, kroz sjene i svjetlo, vodile do ovoga stanje svetosti. Može ponovno pročitati pjesmu Ivana od Križa Sred mrkle noći jedne koju smo poslali u Uvodu ovih Duhovnih vježbi putem interneta, te prepoznati nutarnju preobrazbu. Odsada nadalje, sve mu je postalo milost, jer u svemu prepoznaje Božji hod, kako bi se svi događaji zbili za neko veće dobro. Čak i njegova iskušenja i mračna područja njegova života poprimaju novi smisao: iako je to bila „teška“ noć, nakon što je kroz nju prošao, sada mu u ustima postaje «sretna noć», «draža no zora rana», jer ga je ta noć „dovela“ do ovog danas. On na egzistencijalni način pjeva Exultet uskrsnog bdijenja: «O noći istinske sreće …» On shvaća «posvećujuću snagu ove noći» koja smrt pretvara u život, a noć u svjetlost. Pjeva i psalam 138 dok stalno iznova iščitava svoju vlastitu povijest sveca: „Rekao sam:„ Mrak me uništava! “, Ali noć oko mene posta svjetlost. „Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost! « (Ps 138, 11-12) Tko u svom srcu opaža božanski plamen Duha, ne žali što se usudio krenuti u «ljubavnu avanturu» ovog noćnog izlaska; slijedeći Voljenog u noći, napustio je sebe. Postao je sasvim drugačiji i više se ne prepoznaje u svojim lošim sklonostima. Sliči onome kojega je toliko tražio, dakle, Isusu. Radost je savršena i trebat će nam pedeset dana da je proslavimo i pustimo da se širi svuda oko nas. Krist je doista uskrsnuo, aleluja! Želim svima svjetlo vrijeme Uskrsa!

1. Jean-Alexandre de l’Agneau, ocd (samostan u Avonu)