Klanjaoci u duhu i istini

U Evanđelju vidimo kako je Isus krenuo probuditi duhovnu želju žene Samarijanke. Razvija pravu pedagogiju nutrine: materijalna žeđ omogućuje mu da utaži tajnu žeđ Samarijanke, njezinu potragu za sigurnom i pouzdanom ljubavlju koja joj daje dostojanstvo i poštovanje. Tako će ova žena duboko ući u samu sebe, zahvaljujući Gospodinu, jer prihvaća istinu o sebi (promatra sebe i vidi kakva doista jest). Tako i nas u duhovnom životu Bog odgaja i vodi da ga tražimo ne izvan sebe, već iznutra. Duhovni put je put pounutrašnjenja koji nas vodi u dubinu našeg bića: tamo uistinu susrećemo Boga, a istodobno i same sebe. Stoga je duboko srce i mjesto naše najveće prisnosti, utočište naše savjesti, ali i prostor u kojem boravi Bog. Dakle, što sam bliže Bogu u sebi, to više postajem ja sam. Radi se dakle o pustolovini u unutrašnjost sebe, a sv. Ivan od Križa prekrasno nam obrazlaže božansku pedagogiju, kojom nas Gospodin progresivno odgaja, u smjeru našega srca, i poziva nas da se ne obaziremo na vanjske pojave. Na putu molitve, ako nam Bog često i daje milosti osjeta na početku, one će postupno nestajati. To nas može zbuniti i tada možemo loše reagirati: bilo da sami sebi kažemo da nam molitva više ne donosi užitak i da je bolje prestati; bilo misleći da ne napredujemo u kršćanskom životu jer više ništa ne osjećamo. Prvo razmišljanje očituje jedan oblik povlačenja i trebamo se upitati: molimo li se da ugodimo sebi ili za susret s Gospodinom i da bolje ljubimo svoje bližnje? Ako pak ljubimo Boga i bližnjega, ne smijemo se zaustaviti samo na postizanju zadovoljstva. Druga misao je posljedica greške u prosudbi: naša duhovna zrelost ne ovisi o onome što „osjećamo“ u molitvi. Naprotiv, Ivan od Križa potvrđuje da nam Bog hotimice ne daje više tolike milosti osjeta, kako bismo odrasli i sazreli u svojoj vjeri. Odrasla osoba će svoju utjehu naći dublje, prkoseći pomalo onome što osjeća ili ne osjeća. Važno je: živjeti molitvu na razini vjere, a ne samo u osjećajima. Bog nas uzima na stupnju na kojem se nalazimo, međutim, vodi nas i dalje od toga. U duhovnom životu Bog odgaja našu osjetljivost preobražavajući je, mijenjajući je. Naša uobičajena osjetljivost mora doživjeti iskustvo daljine i praznine kako bi se u nama probudila jedna dublja i duhovna osjetljivost. Jednom kada se probudi ta dublja osjetljivost, više nećemo uživati u milosti Božjoj na isti način. Više se nećemo moliti na isti način: molitva će postati jednostavnija, lišena rezoniranja i dojmova. «Koliko više napreduje na putu duha u saobraćaju s Bogom, toliko se više udaljuje od puta osjeta, a to je put razglabanja i zamišljajnog razmatranja. (…) Kad se okusi duh, svako tijelo gubi okus; to jest: nikakvi putevi tijela, nikakvi načini osjetnog saopćavanja duhovnih stvari nisu uspješni niti pružaju užitak. » (Usp. na goru Karmel II,17, 4-5) Oni koji nastoje poboljšati svoj odnos s Bogom imat će manje potrebe da osjećaju stvari tijekom molitve. Zahvaljujući distanciranju naše osjetljivosti od duhovnog života, dobit ćemo više slobode za napredovanje. Kvaliteta našeg molitvenog života više ne ovisi o našim osjećajima. Ne radi se o tome da odbacujemo osjećaje, nego ih samo postavljamo na pravo mjesto. Mi u vjeri znamo da Bog djeluje kad mu damo vremena i to je dovoljno. To je znak našeg naše zrelosti u duhovnom životu. Ako si predstavimo sebe kao prerezano stablo, reći ćemo s Ivanom od Križa da više ne živimo na razini « kore » koja predstavlja našu senzibilnost (najizvanjskiji dio) nego na nutarnjijem dijelu duha, da bismo se približili dubini svoga srca u kojoj Bog prebiva. Da bismo napredovali na ovom putu unutrašnjosti, moramo odabrati odgovarajuća sredstva. Ivan od Križa kaže da je normalno na početku duhovnog života oslanjati se na neka „obećavajuća“ mjesta koja će nam pomoći da lakše dođemo do Gospodina. Ali moramo biti oprezni da ne pridajemo veću važnost samim mjestima nego prisutnosti samog Gospodina. Važno je odabrati prikladna mjesta za naš molitveni život, a ne radi vizualnog užitka. « No, ako je bolje obavljati molitvu na mjestu koje je više ukrašeno, uza sve to je potrebno odabrati mjesto gdje će osjeti i duh biti manje sprečavani da se usmjere k Bogu. U tom treba prihvatiti ono što je naš Spasitelj odgovorio ženi Samarijanki, koja ga je pitala koje bi mjesto, hram ili brdo bilo prikladnije za molitvu. On kaže da istinska molitva nije vezana ni uz brdo ni uz hram, nego da su Bogu najmiliji klanjaoci oni koji mu se klanjaju u duhu i istini (Iv 4, 23-24). Stoga, premda su crkve i molitvena mjesta navlaš priređena za molitvu, jer crkve ne smiju služiti za drugo nego za unutarnji razgovor s Bogom, ipak treba odabrati mjesto koje manje privlači k sebi osjete. (…) Iz tog razloga je prikladno samotno, pa i nepristupačno mjesto (Mt 14, 23) da se duh čvrsto i izravno vine k Bogu, a da ne bude smetan i sprečavan među vidljivim stvarima (Lk 6, 12). (…) Da nas toga sjeti Apostol veli: Ne znate li da ste hram Boži i da Duh Sveti prebiva u vama (1 Kor 3, 16). Da na to mislimo, poziva nas navedena riječ Kristova: pravi klanjaoci klanjat će se Ocu u duhu i istini (Iv 4, 24). » (Usp. na goru Karmel, III, 39-40) Dakle, pobrinimo se da ovaj tjedan pojačamo svoju duhovnu žeđ i da Boga ne tražimo u zidovima, već u središtu sebe. I tamo, u našim srcima, klanjajmo mu se u duhu i istini. (Izvadci iz Karmelskih korizmenih duhovnih vježbi, pripremio o. Jean-Alexandre de l’Agneau (s. u Avonu).