Glas iz Karmela

Bog nam je sve darovao u svom sinu

Nakon našeg zaustavljanja u pustinji, stižemo u ovom drugom tjednu Korizme do prvog vrhunca – do gore Tabor, «visoke gore». Ne radi se o «gori vrlo visokoj» kuda je đavao odveo Isusa da bi razmišljao o «slavi» svih kraljevstva svijeta. Jer ovdje, Tabor nije više neki „vidikovac“ da bi se niže dolje vidjela slava svijeta. Tabor je mjesto očitovanja jedne drugačije slave, božanske slave. A ona se je očitovala na sâmom Isusu. On se preobrazio; njegovo tijelo je prožeto nekom nestvorenom svjetlošću; njegovo biće zrači svjetlom koje dolazi onkraj ovoga svijeta. Pa ipak, ovo svjetlo ne dolazi izvana, nego iz samog Isusa. Kao da je na trenutak božansko svjetlo skriveno ispod Isusova čovječanstva probilo veo tijela kako bi razotkrilo Kristovu tajnu.  Radi se o novoj teofaniji, očitovanju Boga. Vrlo slično događaju na Sinaju budući da su tamo i Ilija i Mojsije, a svijetli oblak podsjeća na božansku prisutnost koja je pratila izraelski narod u pustinji. Ali također je i vrlo različito, budući da se radi u tišini i s nekoliko mesijanskih znakova. Samo jedna tajanstvena riječ dolazi iz oblaka: «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!» Odjek glasa koji se čuo i pri Isusovom krštenju: „Ti si Sin moj; danas te rodih“. (Mt 3, 22) (Ps 2, 7) Međutim, ovaj put božanski glas nije upućen Kristu, već učenicima. Te riječi su potvrda Isusova božanskog sinovstva i poziv nama da ga slušamo. Ove su riječi još dragocjenije jer su jedine koje se pripisuju Ocu, u Matejevom Evanđelju.  Sv. Ivana od Križa duboko je obilježilo ovo evanđelje koje nam opisuje Isusa kao jedinu Riječ koju valja slušati. U sâmom Isusu naći ćemo Oca. Ivan tako piše ove poznate stranice u kojima se usuđuje reći da je Bog Otac izrekao Riječ, što je vrlo značajno za autora koji je toliko pažljiv da naglašava koliko je Bog nedokučiv i drugačiji od nas. U tom tekstu Ivan nas poziva da prestanemo s vjerskom znatiželjom i da ne tražimo neki drugi objekt kontemplacije osim Krista. Pročitajmo i iznova iščitavajmo ovu snažnu teološku i duhovnu meditaciju: „Darujući nam, kao što jest, svoga Sina koji je njegova jedina Riječ, jer nema drugog, on nam je sve odjednom rekao ovom jednom Riječju i ne mora više govoriti «konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. (…)“ ‘Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. (Heb 1, 1-2). Apostol veli da je Bog šutio i da više nema što za reći jer ono što je ranije u dijelovima govorio po prorocima, to nam je već svekoliko rekao u svom Sinu. Stoga tko bi htio Boga još ispitivati ili iskati od njega viđenja i objave, ne samo da bi činio glupost, nego bi Boga vrijeđao, jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega tražio još kakve stvari i novine. A Bog bi mu mogao odvratiti: Dajući nam, naime, kao što i dade, svojega Sina, koji je njegova jedna i jedina Riječ – jer drugog nema sve nam je zajedno i ujedanput rekao i objavio tom jedinom Riječi, i nema toga što bi nam još morao reći. Ako sam ti već rekao sve u svojoj Riječi, a to je moj Sin, i sad više nemam druge stvari da ti mogu objasnit, upri svoje oči samo na njega; jer sam ti u njemu rekao i objavio sve i naći ćeš u njemu još i više od onoga što tražiš i želiš. Ti tražiš od mene samo jedan dio objave ili viđenja, dok gledajući u njega imat ćeš u potpunosti, jer je on sve moje govorenje, sve moje viđenje i sva moja objava, koju sam vam već rekao, očitovao i otkrio, kad sam vam ga dao za brata, prijatelja i učitelja, kao cijenu i kao nagradu. Od onoga dana kad sam na brdu Tabor rekao nad njim sa svojim Duhom: Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina; njega slušajte, od tada velim, podigoh ruku od svakog onog načina poduke i odgovaranja i postavih je na njega. Slušajte, dakle, njega samoga, jer već nemam druge vjere da objavljujem, ni da očitujem drugih stvari. Ako sam prije govorio, to sam činio obećavajući Krista; ako su me pak štogod ispitivali, ta su se pitanja odnosila na traženje i nadanje u Krista, u kojemu su imali naći sva dobra, kako nam to sada pokazuje sve naučavanje evanđelista i apostola. Ali kad bi me sada tko tražio na stari način i htio da mu što govorim i objavljujem, tražio bi od mene na neki način Krista po drugi put i neki predmet vjere veći od onoga što je već dan u njemu; nanio bi ne malu uvredu mome ljubljenome Sinu, jer bi ne samo pokazao manjkavost u vjeri, nego bi na neki način tražio od njega da se ponovno utjelovi i da još jednom provede život i pretrpi smrt kao prije. Kod mene neće naći što traži i želi u pogledu objava i viđenja: pogledaj dobro, u Kristu ćeš naći već učinjeno i dano sve to, i još mnogo više. Ako hoćeš da ti ja kažem još koju riječ ohrabrenja, gledaj moga Sina kako je poslušan, mučen visi meni za ljubav, i vidjet ćeš kako će ti slatkim riječima odgovoriti. Ako želiš da ti objasnim skrivene i otajne stvari, upri oči u njega i otkrit ćeš najskrovitija otajstva, mudrost i čudesa Božja, koja su sva u njemu pohranjena, kako se izražava moj Apostol: u Sinu Božjem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena (Kol 2, 3), a ta bogatstva mudrosti bit će mnogo uzvišenija, draža i korisnija od onoga što bi ti htio znati.» (Uspon na goru Karmel II,22,3-6) Poruka je snažna i jednostavna: u svojemu Sinu, Isusu, Bog nam je sve rekao i sve darovao. Ne može učiniti ništa više nego se darovati u cijelosti onome koji ga je rodio. Želimo li upoznati Boga, jedini put je naučiti promatrati Isusa i slušati ga. Gledati ga i slušati, sve je u tome. Gledati drugamo ili slušati nešto drugo da bismo tražili Boga, gubitak je vremena; to je također i uvreda Njemu koji nam je sve darovao. Isus je naš brat i naš prijatelj. Ako nas ne zadovoljava ono što otkrivamo u njegovom životu opisanom u Evanđeljima, to onda znači da nas više zanimaju naša duhovna iskustva, nego li sam Bog, dakle, usredotočeni smo više na sebe nego li na Boga.  (Izvadci iz Karmelskih korizmenih duhovnih vježbi, pripremio o. Jean-Alexandre de l’Agneau (samostan u Avonu).