Glas iz Karmela

Život prikazan Bogu

Danas je Svijećnica, blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu. Teološki je dubok i ljudski potresan ovaj događaj, premda se na prvi pogled ne događa ništa neobično: ponavlja se jedan stari običaj židovskoga naroda: svakog prvorođenca prikazuju Boga za potpunu službu, a onda ga simbolički otkupljuju za ovaj život. Isusa prikazuju njegovi roditelji, kao svakog židovskog dječačića. Možemo zasigurno reći da utjelovljenja Riječ Božja sigurno prikazuje i sebe. Čitav Isusov život bit će poslanje ljudima da se na taj način izvrši sveopća Božja volja da se svi ljudi spase. Isusov život bit će život za druge u Bogu. On je u pravom i istinskom smislu riječi “čovjek za druge”. Tražimo li poruku ovog blagdana i ovog događaja za nas, mislim da moramo odavde krenuti, od čina prikazanja. Naš život ima smisla samo onda, ako ga prikažemo Bogu. Jer sve ono, što želimo zadržati sebi, izgubljeno je za vječnost. To vrijedi za život općenito, vrijedi i za svaku stvar koju posjedujemo. Samo ono ima vrijednosti, što se usudimo prikazati Bogu. Ima u našem životu jedan nerazuman strah: ako nešto damo Bogu, kao da je to onda za nas izgubljeno. Teško je to razumjeti. Odakle taj strah u ljudima? Mnoge majke, općenito roditelji, boje se dati svoga sina ili kćer za svećenika odnosno časnu sestru, jer se boje da će ih tako izgubiti. Šteta što ljudi ne pitaju koju majku svećenika ili majku koje redovnice, kako se sada osjeća, kad joj je sin postao svećenik, kći časna sestra. Iznenadili bi se čuvši da bi gotovo sve te majke bile spremne i ponovo rado dati svoje dijete Bogu, jer će potvrditi da ih nikad nisu osjećali tako bliskim, kao sada, kada su im djeca Božja. Nisu ih izgubile, već dapače dobile. To vrijedi i za svaku drugu stvar: naš posao – slobodno ga prikažimo Bogu i dobit ćemo ga natrag u blagoslovljenom obliku. Naši planovi, naše radosti i nadanja, ali i strahovi – sve dobiva drukčiju vrijednost, ako ih prikažemo Bogu. Jer jednu stvar nikad ne bismo smjeli zaboraviti: da logika Evanđelja nije identična s logikom ovoga svijeta. U logici ovoga svijeta vrijedi ovo pravilo: ako nešto daješ drugome, to si izgubio. U logici Evanđelja vrijedi upravo suprotno: štogod daš Bogu, to dobiješ natrag stostruko, u plemenitijem izdanju. Sam Isus je to garantirao svojim učenicima kad im je obećao: „kažem vam, svaki onaj koji je radi mene ostavio oca ili majku ili njivu ili kuću, primit će stostruko.“ Nema sumnje, da je središnja osoba današnjeg evanđelja Isus. On sad na neki način postaje i javno proglašeni Mesija: «svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskog». Ipak, ne možemo a da se ne zaustavimo jedan čas i na onim dragim osobama u hramu koji prvi prepoznaju obećanog Spasitelja u ovom djetetu; staraca Šimuna i udovicu Anu. Oni stoje pred nama kao vječni primjer čovjeka koji traži i nalazi Boga, makar se taj Bog skrivao u najobičnijim prilikama svagdanjeg života, kao što je jedno maleno dijete u naručju svoje majke. Tko živi u Bogu, taj ima vid i za ono, za što čovjek ovoga svijeta nema. Kako bismo rado saznali njihovu tajnu, kako su uspjeli prepoznati onoga, koga su oduvijek očekivali, a učenjaci i službeni vjerski vođe onoga vremena nisu ga uspjeli prepoznati. Ako pažljivo čitamo evanđelje, možda ćemo naći tu tajnu. Šimun je bio pravedan i bogobojazan i iščekivaše utjehu Izraelovu. Evo, u tih nekoliko riječi nalazi se sva tajna. Za Anu se kaže da je služila Bogu. Pravednost – to je prvi uvjeti da se može prepoznati Bog. Pravedan u biblijskom smislu jest čovjek koji je drag u očima Božjim i koji hodi putovima Gospodnjim. Čekati Gospodina – to je drugi uvjet. Šimun je bio otvoren za Božji dolazak, za njegova iznenađenja. Nije mu htio zapovijedati, kako i gdje da se pojavi. Bog i nam dolazi na razne načine i kroz razne ljude. Isto tako i Ana. Ana je još k tomu služila Bogu. Trudila se da Božja prisutnost postane što vidljivija u ovome svijetu, među ljudima. Bila je sva u Božjoj ruci, potpuno predana Bogu. Evo, takvi mogu prepoznati Isusa i onda mogu pripovijedati i drugima. Naviještati ono što su vidjeli. Predati svoje živote za službu Bogu i čovjeku. Danas je i dan Posvećenog života. Danas se crkva spominje svih onih koji su svoje živote predali i prikazuju ih Bogu kroz zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. To su redovnici i redovnice. Oni svojim životom svjedoče ljepotu vječnog, blaženog života u Bogu. Oni su nam znak i svjedoci života koji nas čeka nakon ovozemaljskog života. Oni su poput svijeća vječnog života koja svijetle u sadašnjosti. Danas smo pozvani moliti za njih, da budu vjerodostojni svjedoci koji će privući i osvojiti mnoge duše za Boga. Moliti da Gospodin umnoži redovnička zvanja u našoj župi i cijeloj crkvi. Pozvani smo da svoje živote stalno prikazujemo Bogu po nesebičnom životu za dobrobit drugih ljudi poput Marije. To je ispunjen i smisleni život čovjeka vjernika. Živimo tako, da bismo mogli i mi pjevati Božjim milosrđu kao Šimun, kad jednom dođe čas smrti, da naša pjesma bude Šimunova: “Sad otpuštaš u miru slugu svoga, Gospodine!” amen