Glas iz Karmela

Ovo je sin moj ljubljeni

Uvijek moramo zadivljeno razmišljati o Isusu i njegovom savršenom životu. Njegove misli, riječi i djela su bili u savršenom skladu. Nakon krštenja, Isus je izišavši iz vode kleknuo i uputio molitvu svom Nebeskom Ocu. Molitva je bila neizostavni dio Njegove službe i kroz razgovor sa svojim Ocem je dobio neophodnu silu za uspjeh svoje zemaljske misije. Tom prigodom se očito molio da mu Otac potvrdi kako je prihvatio ljudsku prirodu svoga Sina. Očito je svome Ocu upućivao molitvu za uspjeh svoje zemaljske misije. Imao je važnu zadaću koju je trebao ispuniti. Pored toga što je trebao spasiti čovječanstvo od vječne smrti, trebao je pokazati i kakav je Njegov Otac. Trebao je predstaviti svog Oca punog ljubavi, a na žalost mi to gledajući s ljudskog stajališta nismo bili u stanju razumjeti. Nije dugo čekao odgovor. U tom trenutku su se otvorila nebesa što je pokazatelj nečeg vrlo važnog. Uvjeren sam da se to samo može dogoditi nekom tko je posebno mio Bogu. Ono što se dogodilo Isusu u sljedećem trenutku nikad se nije dogodilo nijednom ljudskom biću ni prije niti će se dogoditi poslije. To se može dogoditi samo čovjeku koji je u isto vrijeme i Bog. Trenutak nakon Isusovog krštenja za nas vjernike je najznačajniji, jer je Bog javno obznanio svoga Sina. Spustio se Sveti Duh obasjavajući Isusa. Na Isusovu glavu spustila se svjetlost u obliku goluba – prikladan znak Onoga koji je ponizan i krotak. Sveti Duh je bio Isusov stalni pratitelj od rođenja do posljednjih trenutaka svog boravka na ovoj zemlji. On je bio tu na početku njegove službe kao što je prorečeno po proroku Izaiji “I na njemu će počivati Duh Gospodnji, Duh mudrosti i razbora, Duh savjeta i sile, Duh spoznaje i straha Gospodnjega”. U sljedećem trenutku čuo se glas iz otvorenih nebesa: “Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina!” To je bila konačna potvrda da je Isus po volji svome Ocu i te su Ga riječi ojačale za Njegovu zemaljsku misiju. Ove riječi potvrde da je Isus Sin Božji dane su da bi nadahnule vjerom i one koji su bili svjedoci ovog prizora i duhovno ih ojačale. Ivan Krstitelj je prepoznao znak koji je Bog obećao. On je znao da je Onaj koga je krstio bio Otkupitelj svijeta. Sveti Duh je počivao na njemu i ispruženom rukom pokazujući na Isusa, povikao je: “Gle, Janje Božje koje uze na se grijehe svijeta”. Izraelski narod, osim nekolicine, nije prepoznao Isusa kao obećanog Mesiju i Spasitelja, nisu prepoznali kako iz Njegove ljubavi proizlazi dar koji ih miri s Njim. Oni su imali svoju predstavu o Mesiji koji je po njihovom razumijevanju trebao spasiti samo njih kao narod. Koliko li je to bila uskogrudna vizija. Isus je došao spasiti cijeli svijet, a ne samo izraelski narod. Dragi prijatelji, kako je danas s nama. U kontekstu ovog veličanstvenog prizora i Očeve potvrde da je Isus Krist Njegov jedinorođeni Sin, prepoznajemo li mi danas taj Dar koji nam je samo Nebo dalo? Isus svojim dolaskom na naš Svijet je pokazao koliko mu je stalo da nas spasi i izvuče iz mulja grijeha u koji smo upali. Riječ Gospodnja nam govori da smo bespomoćni i svi naši napori nisu dovoljni da se sami izvučemo. Događaj na obali Jordana nam je putokaz na koji način možemo pobijediti grijeh i biti po Božjoj volji i živjeti životom kakvim je Isus živio. Isus je rekao: Tko ima sina, ima život vječni. Prihvatiti Krista za Božjeg sina koji je napustio nebesko prijestolje, rodio se i živio na ovoj zemlji, ostavio nam je primjer i uzor besprijekornog duhovnog života, i na kraju umro i uskrsnuo da bi nas otkupio. Prihvatiti Krista kao Božjeg Sina znači naš odabir vječnog spasenja sa Njim. Kroz ustrajnu i iskrenu molitvu u poniznosti i svjesnosti svoje grešnosti i nemoći, kroz nazočnost Svetog Duha u našim životima koji nam daje silu u hodanju Njegovim tragom, i mi možemo dobiti potvrdu da smo istinska djeca Božja. Isus nam je ostavio primjer kako bi mogli ići Njegovim stopama. Jedan pisac iz devetnaestog stoljeća je rekao: “Kako je moja molitva postajala usrdnija i dublja, imao sam sve manje i manje za reći. Na kraju sam skroz utihnuo. Pretvorio sam se u slušatelja. Isprva sam smatrao kako je molitva govor. Ali naučio sam da molitva ne samo da je šutnja, nego je suštinski slušanje. Tako da: moliti znači, utihnuti, mirovati i čekati, dok onaj koji se moli ne začuje Boga”. Naš Otkupitelj otvorio je put, tako da najgrešniji, najugroženiji, najugnjeteniji i najprezreniji mogu pronaći pristup ka Ocu. Neka nam Bog pomogne i da uspjeh u hodu za Isusom i njegovim primjerom. Bez obzira na to što da nas snađe na tom putu imajmo uperen pogled u Našeg začetnika i izvršitelja vjere.