Glas iz Karmela

Zato i vi budite pripravni

«Jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.» Možda se čini paradoksalnim započeti novi liturgijski ciklus ovim riječima vezano za temu Isusova dolaska, o čemu nam upravo Došašće, ne prestaje govoriti, da bi nas pokrenulo na pripravu! Došašće nas navodi na pitanje pripreme za dolazak na svijet našeg Spasitelja, Sina Božjeg, Sina Marijina – na dan Božića. Utjelovljenje je dolazak, paruzija (Kristov dolazak u slavi na kraju vremena) ali drugačija! I doista, ima mnogo drugih Gospodnjih dolazaka u životu svakoga od nas… Današnje evanđelje okrenuto je prema paruziji, ono otvara liturgijsko vrijeme koje nas najprije vodi k Božiću, k Utjelovljenju našeg Spasitelja. Nema tu nikakvog protuslovlja ili zbrke, nego je to naprosto izraz otajstva Osobe koja je u Knjizi Otkrivenja (1,8; 21,6; 22,13) tri puta rekla: «Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak.» U evanđelju kojim započinje Došašće, jasno je da se ovdje radi o paruziji. U stihu koji neposredno prethodi ovom odlomku evanđelja, Isus je rekao: «A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac.» Isusov dolazak je nepredvidiv i, stoga je nužno bdjeti, neprestano održavati svoju budnost! Isus uspoređuje Noine dane s dolaskom Sina Čovječjeg, zato jer se radi o paralelizmu situacija. Noino doba bilo je simbol jednog nemirnog vremena kada je čovječanstvo bilo nadobudno, i kada je vrlo malo ljudi brinulo o Bogu, o svojoj povezanosti s Bogom Stvoriteljem. Jesmo li drugačiji od Noinih suvremenika? Baš kao i u Noino doba, ne brinu li se ljudi svakodnevno oko osnovnih stvari: jesti, piti, vjenčati se? I nema tu ničeg lošeg ili pogrešnog, naime, da bi se moglo ustrajati u životu, valja poštivati sve to, zar ne? Međutim, na koji nam problem Isus ukazuje? Evanđelje ne ustrajava na izrazito lošem ponašanju Noinog naraštaja (drugačijem od onog o kojemu se govori u Post 6); ono osvjetljava ljudsko neznanje, Isus veli da ljudi ništa ne sumnjaju. Problem je u ovome: neznanje ili ravnodušnost, nezainteresiranost za duboku istinu o stanju ljudi, čovječanstvo je u opasnosti, a Bog ga želi spasiti. Da, ono što je bilo istinito o Bogu u Noino doba, vrijedi i danas: Boga ignoriraju ili ga ne shvaćaju i stoga ga ne vole! Mjesto koje mu dodjeljuju je ili smiješno malo, gotovo da ne postoji, ili je iskrivljeno, još i gore, izopačeno. Koje pogrešne ili krive slike Boga svi mi njegujemo negdje u dubinama naše svijesti, a da ne govorimo o onom nesvjesnom! Suvremeni ateizam, odbacivanje Boga, često je povezan s tim pogrešnim slikama o Bogu. Zapravo, mnogi se nazivaju ateistima, i odbijaju Boga, jer odbijaju takvu i takvu sliku Boga. Još, naime, nisu upoznali onoga koji dolazi i koji će ih iznenaditi! Također odbacuju ne samo određenu sliku o Bogu, nego i o Crkvi, koju ponekad brkaju s Bogom. To je, međutim, pogrešno, jer Crkvu nikad ne treba brkati s Bogom. Ako je Crkva Tijelo Kristovo, ona ipak ostaje ljudska. Njeni članovi traže od Duha Svetoga da ih vodi, ali nisu imuni na pogreške ili zablude… Knjiga Postanka(6,9) veli o Noi: «Ovo je povijest Noina: Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio.» Dakle, Božju prisutnost u svijetu neki priznaju, a neki ne. Međutim, Gospodin dolazi, i dolazi za sve ljude, uprisutnjuje se svima. Međutim, ovisi o svakome od nas hoćemo li se i mi uprisutniti za Boga i djelotvorno ostvariti takav susret. Za susret je potrebno barem dvoje! Bio to muškarac ili žena, nitko ne može pobjeći tome, i upravo usred svakodnevnih životnih obveza–u polju, u mlinu, primjeri potječu, dakako, iz Isusove seoske sredine – donosimo presudni izbor, jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Kada prestanemo biti u neznanju o tome, onda će doista biti moguće čuti Isusov poziv na budnost. «Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.» Bdjeti ne znači: nakupljati sigurnost, zabarikadirati se u kuću, nastojati spriječiti napade i opasnosti postavljanjem pametnog alarmnog sustava u kući. Shvatimo duh lopova iz evanđeoske prispodobe o lopovu. Bdjeti znači: biti tamo, da se možemo suočiti s događajima. To je aktivna pozornost i angažman na putu života, na putu zdravlja. Svi životni događaji koji sadrže prijetnju ili granicu: bolest, smrt drage osobe, neuspjeh ili tjeskobu, ili naprosto sve aktivnosti iz naše svakodnevnice, jesu prilika za vježbanje naše budnosti! Držimo li se i mi molitvenog stava bdijenja ili se, poput Noinih i naših suvremenika i današnjih suvremenika, brinemo samo za naše osobne interese, okretanjem leđa drugima, skrivajući i pred sobom istinu našeg ljudskog stanja i naše sudbine? Neka ovo novo Došašće, koji započinje sada, bude i vrijeme kada ćemo sukladno riječima proroka Izaije odlučiti hodati u svjetlu Gospodnjem! (Razmatranje pripremio o. Robert Arcas, OCD (iz samostana u Parizu) – karmelske duhovne vježbe za Došašće)