Jedinstvo života i unutarnja postojanost
Gledamo li jedinstvo i objedinjenost našega života u psihološkoj perspektivi, vidimo da ona ima svoj naziv: unutarnja postojanost. Postojanost je nezaobilazivi uvjet da bi naš život uopće mogao biti nešto jedno i jedinstveno; ona znači unutarnju strukturalnu harmoniju (= ustrojstveni sklad) između svih psihodinamičkih snaga osobe. Radi se o skladu između strukturalnih dinamizama osobe (sklad srca, uma i volje) i o skladu unutar strukturalnih sadržaja osobe (potrebe, držanja i vrijednosti – iz čega onda rezultira ponašanje). Postojanost dinamizama (um, volja i srce). Ovdje se radi o ustrojstvenom skladu čovjeka koji umije i hoće ljubiti svim srcem, svim umom i svom snagom, budući da ono što on ljubi u to čvrsto vjeruje i to svim svojim bićem “živi”. Iz tog unutarduševnog jedinstva proizlaze važne posljedice za pravo shvaćanje nastanka jedine ljubavi koja objedinjuje sve u osobi. Pritom sam život osobe postaje živahniji, bogatiji; on je življen dinamičnije i intenzivnije jer nema više rasipanja energije na razne (često puta i protivne) strane; čovjek se finalizirao jednim objektivom, usmjerio se prema jednom cilju. Nema više statičnosti niti prisile ponavljanja uvijek istog (repetitivnost) budući da je usvojen cilj sve više voljen, vjerovan i žuđen. Cijeli čovjekov psihizam prima odatle snažne impulse: unutarnja dinamička harmonija osobe prenosi se ne sve izražaje života te čini čovjeka snažnim i otpornim; on je ispunjen htijenjem i željom da djeluje i da se zalaže prema cilju i u skladu s njime; on je sposoban da se bori i da riskira, da trpi i da se umara za volju usvojenoga cilja. Takvi ljudi ostaju mladima i u starosti (“mlado srce”) i vole život do kraja, do zadnjeg daha. To je bogat život. Kad se naime srce, um i volja harmonično izražavaju težeći za istim (za Bogom), oslobađaju se u čovjeku velike energije za koje dotični čovjek možda i nije znao da ih u sebi nosi (usp. majke i žene u agonalnim i drugim teškim situacijama); one njegovu životu daju toplinu, ton, snagu i izdržljivost. Tko zna kakve sve sposobnosti i moćnosti drijemaju u nama neiskorištene i pohranjene naprosto stoga što nedostaju unutarduševni uvjeti za njihovo korištenje: harmonija uma, volje i srca. Iz harmonije tih dinamizama rađa se bogatstvo ljudskosti, suosjećajnost, uživljavanje, odvažnost, kreativnost, sposobnost i volja da čovjek bude nezamjenjiva osoba, “on sam”, jedinstven u svom stilu življenja. – To nije bez posljedica ni za život skupine: samo bogate osobe mogu obogatiti zajednicu plemenitijim zajedništvom. U takvoj punini duševnog ili psihičkog života može se smjestiti odgovarajuća punina nadnaravnog života milosti. Dar susreta s Bogom jest i ostaje nešto apsolutno novo, neiznudivo i nepotraživo u naravnom životu osobe; ali da bi taj dar bio pravo primljen te da razvije svoju djelotvornost u ophođenju i djelovanju, bio je potreban (i uvijek će biti potreban) stanoviti asketski put prema postojanosti: strpljivo usklađivanje naših unutarduševnih dinamizama i sadržaja. Postojani dinamizam duše sam po sebi je, u svom naravnom redu, disponibilniji za djelovanje milosti; on je plodan teren za sjeme Božje riječi koja će roditi novim rodom. Srce, um i volja sada se jače otvaraju za teologalni život vjere, nade i ljubavi; čovjek zrači pravednošću, razboritošću, hrabrošću i umjerenošću; on rađa plodovima Duha i umnaža darove Duha; duh blaženstava i Očenaša oblikuje mu život i ponašanje… To je novi život, sabran i usmjeren prema Bogu. Čovjek dakako i dalje živi, ali je sada Bog onaj koji je izvorom i ciljem snage, sklada i poleta. Čovjek podnosi ili prevladava napetosti, protivštine, rastresenosti i osipanje snaga te mu je život izražaj onih vrijednosti koje proklamira i za koje živi. U tom smislu se može reći da je takav čovjek efikasan u izražavanju sržnih vrijednosti evanđelja koje je usvojio. Odatle slijede dvije posljedice: u takvom ljudskom životu bit će dovoljno energije da se ljubi i čovjek i Bog; ako ta energija dolazi od Boga k čovjeku (milost) koji zaista umije i hoće ljubiti, ona će sama po sebi težiti da se vrati k Bogu “kroz” ljude kojima je sam dotični čovjek bližnji i koje mu Bog šalje na put života. To drugim riječima znači da će harmonija božanske ljubavi doprijeti posredstvom postojanog čovjeka koji umije i hoće ljubiti “po Božjem” do svakog stvora ne zaboravljajući nikoga. Ta harmonija postaje harmonijom ljudske ljubavi koja dopire do Boga ne zaboravljajaći i ne ostavljajući čovjeka-bližnjega, bio on malen ili veliki, daleko ili blizu. Primjeri velikih prijatelja Božjih to bogato dokumentiraju (Franjo Asiški, Majka Terezija…). (prema S. K.)
