Rast u ljubavi prema Kristu
S polazišta rasta u ljubavi prema Kristu evidentno je naime slijedeće: – kada čovjek opaža, prihvaća i upija vrednote Isusa Krista i njihove zahtjeve, on ih bolje upoznaje, osobnije ih doživljava i kuša, što onda još više povećava njihovu privlačnost (atraktivnost Isusa Krista); – sa svoje pak će strane atraktivnost vrednota Isusa Krista voditi čovjeka k intimnijem poznavanju tih istih vrednota: to će biti “kušanje srcem” i doživljaj ljepote vrednota i osobe Isusa Krista; – u isto će vrijeme čovjek neizbježno i jače osjetiti apel na volju: da življe i dublje prihvati vrijednosti Isusa Krista te da se cjelovitije za njega opredijeli, tj. da poraste u radikalnosti i cjelovitosti opredjeljenja. Tako čovjek iznutra raste usvajajući uvijek više vrijednosti Isusa Krista: njega samog i sve ono što je njemu bilo važno, za što je on živio i umro. Srce će mu biti zagrijano i oduševljeno, volja postojana i izdržljiva, a um kreativan i lucidan – jednom riječju, čovjek će cijelim svojim bićem “osjećati” što to znači kad se veli da je ljubav domišljata. Da bi čovjek tako Boga ljubio, ne smije čekati na “munju ljubavi”, niti samosažalno tugovati što mu dar te ljubavi nije stavljen u kolijevku u svoj svojoj punini. Pritom je naime riječ o dugom, na momente teškom hodu koji ne ide sam od sebe; taj hod i put pretpostavljaju odvažnost da se čovjek oslobodi vlastitih strahova i idola koje si sam izmišlja dajući se iznutra voditi ciljevima zadovoljenosti vlastitih potreba. Pretpostavljena je i volja da čovjek Boga izabere te taj svoj izbor u svakoj situaciji potvrdi. Traži se barem početna spremnost na žrtvu odnosno odricanje: da čovjek ostavi ono što bi u poletu svoje egocentrične spontanosti volio iskoristiti samo za sebe. Svime ovime niti smo rekli niti smijemo reći da čovjek tu totalnu ljubav uvijek doživljava ili treba doživljavati kao entuzijazam i definitivno posjedovanje. Naprotiv! I naša ljudska povezanost s Gospodinom poznaje teturanja i krivudanja tako tipična za naša ljudska čuvstva. Poznajemo polete i padove, idemo kroz vremena nesigurnosti i po prostorima mraka, slabosti i žaljenja za “starim ljubavima” (usp. Izl 16,3: egipatski lonci s mesom!). Što činiti u tim trenucima? Prije svega, traži se duboka iskrenost prema samima sebi: čovjek treba uvidjeti i priznati vlastitu krhkost, ali ne zato da bi onda pao u još dublju depresiju (tko zna nije li depresija često u životu izraz vlastitim slabostima duboko povrijeđenog sebeljublja i bol koja pritom nastaje?) i neplodna samospočitavanja, nego da bi otkrio ono što ga (još) sprečava da se potpuno prepusti Bogu i njegovu vodstvu (poput Abrahama). Bog naime zna kakvo je naše ljudsko srce; njemu nije nepoznato da ono možda često nema osjećaj prave mjere; Gospodin se tome ne čudi, nego čovjeku nudi svoju mjeru ljubavi, jasnu i privlačnu. Snaga Božjeg zova i vabljenja dat će čovjeku snage da se ponovo digne, da izdrži i da nastavi svojim svagdašnjim putem makar pritom ne osjetio plamen zanosa i poleta. Nije uvijek potrebna jaka vatra ljubavi prema Bogu niti jak osjećaj plamena njegove ljubavi prema nama. Naprotiv bit će jako dobro, upravo spasonosno, da se čovjek znade zadovoljiti s malo žeravice, pa bila ona i pod pepelom, samo ako ima želju i volju da u nju puše te na nju stavi ono što trenutno ima, bez razlike koliko malo to bilo i koliko mu se nevrijednim i neupotrebljivim to činilo. Bit će dovoljno za mali plamen od kojeg će doći potrebno svjetlo za slijedeći korak i toplina da se čovjek pokrene. “Kad ti ponestane vino oduševljenja, znaj cijeniti vodu vjernosti”. Idemo dakle naprijed makar ne proživljavali susret s Gospodinom drugačije nego li kao nadu, kao živu želju za njegovom prisutnošću koja nam izmiče, kao nostalgiju za ljubavlju koju smo osjetili, ali koju nismo mogli za sebe zadržati, kao bol što smo možda toj ljubavi pretpostavili neke druge ljubavi. Nada, želja, nostalgija i bol – i to mogu biti autentični izrazi prave ljubavi čovjeka prema njegovom Gospodinu; štoviše, možda su to čak češći izrazi te ljubavi nego li mi i pomišljamo. Sve to ulazi u povijest ljubavi koju piše Bog, a koja biva proživljavana u našim ljudskim srcima… (prema S. K.)
