Vjerni odnos čovjeka prema Bogu i obrnuto

Samoća u duhovnom životu je neminovna i ima dvostruki smisao: ona je “dar” života, ona je također izbor našega života. Samoća kao “dar” očituje se i pogađa nas u specifičnim trenucima života kad nas pohađa primjerice čuvstvena praznina, odbijanje, nerazumijevanje i kad smo stavljeni u situaciju da podnosimo frustracije. Čovjek treba ojačati za takav tvrdi kruh samoće kao “dara” koji neizbježno dolazi, a da nije željen, ni tražen. Tu bijeg nije moguć i valja nepce prilagoditi tom tvrdom kruhu… Razmatranje Isusove osamljenosti kršćaninu će pomoći da prihvati taj “dar” te će ga također naučiti razumijevati ga kao otajstveni način udioništva u Kristovoj samoći (u pustinji, u Getsemaniju itd). No postoji također samoća kao izbor, izabrana od čovjeka u nekim posebnim situacijama, npr. kad neki ljudski odnosi postanu suviše nametljivi i opterećujući; ili kad čovjek bira samoću da dublje zađe u svoju dušu, otkrije težište života, odvagne i donese odluke. Takva izabrana samoća također je potrebna i vrlo dragocjena ako čovjek ide za tim da poraste u ljubavi prema Bogu i njegovim stvorenjima te da iskusi Očevu ljubav. Tako dugo dok čovjek nije izabrano sam neće naučiti da uživa u Božjoj blizini, niti će (to je paradoks!) otkriti da i sam može stajati na svojim nogama bez trenutne potpore drugih oslanjajući se svojim pouzdavanjem ili ufanjem na Gospodina. U takvim časovima riječ Božja razvija svoju snagu i obasjava svojim svjetlom čovjekov duh; Duh Sveti otkriva čovjeku u takvoj izabranoj molitvenoj samoći što je zaista u njegovu srcu, a što u Božjem, te omogućava da se prihvati i jedno i drugo kao momente rasta čovjeka prema Bogu. Vjerni odnos – Takva opredijeljenost i obvezanost čovjeka nužno pogađa totalitet njegovog života, i to naprosto stoga što pogađa najdublju čovjekovu intimu (“mjesto” gdje je on “on-sam”) i jer absorbira sve njegove energije. Bog koji iz ljubavi stvara  i uzdržava sve stvoreno i pristupa čovjeku kao Stvoritelj i Otac ne zadovoljava se samo nekim privremenim odgovorom koji je samo djelomičan i ograničen u intenzitetu i trajanju. Bog traži totalni odgovor (usp. “svim srcem”) u dubini bića i u tijeku vremena. Ovdje je potrebno uočiti onaj precizni odnos koji vlada između neprekidnosti i dubine. Samo ono što je trajno (“vječno”) u stanju je da ispuni dušu i da izrazi njezinu skrivenu najintimniju dubinu. Tko se dakle ne obvezuje za stalno u vjernoj ljubavi, taj se samo posuđuje; takav jest i ostaje adolescentom bez obzira na svoju dob. Odrasla pak je ona osoba koja je u stanju definitivno se predati i vezati iznutra jer to hoće i želi, osoba koja drži riječ (= vjernost) te umije i hoće ljubiti za stalno. Čuvstvena zrelost u čovjeka nije dana time što je on u stanju zaljubiti se i to duboko osjećati, pa ni time da zavoli Boga i/ili drugog čovjeka, već je ona u tome da čovjek umije i hoće ostati u ljubavi, kako prema Bogu tako i prema bližnjemu. Vjernost je središnji kriterij čuvstvene zrelosti (usp. Iv 15,1-17). Vjerna čovjekova ljubav prema Bogu nije samo u tome da on zna i hoće se suprotstavljati napastima koje idu za umanjenjem ili rušenjem te ljubavi, niti u tome da ih on zna izbjeći; vjerna ljubav pogotovo nije u tome da čovjek živi naizgled u vjernosti, a u dubini srca teži za “zabranjenim voćem” (bez razlike što to bilo) te pritom osjeća ogorčenost, a možda i prevarenost; nije u tome vjernost Bogu. Biti vjeran u ljubavi prema Bogu u smislu ljudskog odgovora na prethodnu Božju ljubav znači rasti u toj ljubavi, a ne gomilati frustracije. Štoviše, mislim da čovjek može ostati vjeran u ljubavi samo pod uvjetom da u ljubavi raste. Pritom se radi o rastu u iskustvu da Bog čovjeka prihvaća i ljubi, o rastu u spoznaji zahtjeva koje ta ljubav postavlja, u produbljivanju i pročišćavanju motivacije vlastitog odgovora, u intenzitetu čuvstava i o sposobnosti da se ona adekvatno izraze, te na kraju u sposobnosti da čovjek u toj ljubavi ima središnji kriterij življenja i djelovanja. Vjernost kao rast u ljubavi prema Bogu bit će to više živa i jaka što je ta ljubav više doživljena kao nešto što pogađa i angažira cijelo biće – um, srce i volju, te što više svaka od tih komponenti razvija svoje specifičnosti u djelovanju. Na primjer: um opaža i prihvaća istinitost vrednota Božje ljubavi te se prepušta gledanju (= razmatrajućem asimiliranju) konkretne ljepote i dobrote dotičnih vrijednosti uosobljenih u Isusu Kristu; volja se uvijek dublje i jače opredjeljuje za te vrijednosti između ostalog i tako da umije i hoće reći “Ne!” drugim mogućim oblicima ljubavi; srce pak otkriva da mu je Krist stvarno dostatan kada ga voli iznad svega i u svemu. Kada duša Boga “opaža” ili “doživljava” kao vjerodostojnog, zahtijevnog i privlačnog te u njemu “uživa” (usp. Augustin, Ispovijesti VII), sav će se čovjekov psihizam kretati prema Bogu u harmoniji svojih pokreta i svog poleta. U tome i jest rast u ljubavi.  (prema S. K.)