O svetoj ispovijedi

Poznata je izreka sv. Terezije Avilske: „O, koliki su propali zbog manjkave ispovijedi.“ Ispovijed je manjkava ako osoba svjesno zataji teški grijeh, ako se ne kaje, ako nema odluku da neće više griješiti te ako ne živi minimum zauzeta kršćanskoga života. I vjernik koji se dobro ispovijeda može ponovno pasti, ali svaki put se odlučuje za Boga i ponovno započinje borbu za vjerodostojan kršćanski život.  Sv. Franjo Saleški uči dušu jednostavnosti i potpunoj iskrenosti u otvaranju duše kod ispovijedi: „Naš je Spasitelj ostavio svojoj Crkvi sakramenat pokore, da u njemu operemo sva naša bezakonja, kad god se njima okaljamo. Nemoj dakle, Filotea, da ti srce bude dugo okuženo grijehom, kad imaš pri ruci tako lagan lijek. Duša se, koja pristane na grijeh, mora samu sebe strašiti i što prije očistiti, iz poštovanja prema božanskome Veličanstvu, koje je gleda. A zašto da umremo duhovnom smrću, kad imamo potrebni lijek? U ispovijedi ćeš dobiti ne samo odrješenje od svih grijeha, što ih ispovjediš, nego i veliku snagu, da ih se unaprijed možeš kloniti, veliku svjetlost, da ih možeš razaznati, i obilatu milost, da naknadiš štetu, što su ti grijesi nanijeli. Uvijek žali iskreno, što si sagriješila, pa bili grijesi, što ih ispovijedaš i sićušni. Čvrsto odluči, da ćeš se unaprijed popraviti. Mnogi ispovijedaju od navade i kao za ukras male grijehe, a ne misle, da ih poprave, pa ostaju njima opterećeni svega svoga života i tako gube mnogo duhovnih dobara i koristi. Ako se dakle ispovijedaš, da si slagala, pa i ne naudila nikome, da si izgovorila neurednu riječ ili se odviše igrala, pokaj se za to i odluči čvrsto, da ćeš se popraviti… Neka ti ne bude dosta, da samo spomeneš svoje male grijehe, već se potuži i na povod, zbog kojega si sagriješila. Nije dosta na pr. da kažeš, da si slagala, a da nisi nikome naudila; nego kaži, je si li slagala iz taštine, da se pohvališ ili ispričaš, zbog isprazna veselja ili iz tvrdoglavosti. Ako si sagriješila u igri, razloži, jesi li iz lakoumnosti ili društvu za volju; itd. Kaži, jesi li se dugo zadržala u zlu, jer redovito dugo vrijeme povećava grijeh. Razlikuje se uvelike prolazna taština, kojom se naš duh zabavljao četvrt sata, od taštine, u kojoj nam je srce tonulo dan, dva ili tri. Moramo dakle očitovati grijehe, povod i trajanje. Nismo dašto dužni da tako u tančine razlažemo lake grijehe, dapače ih baš ne moramo ni ispovijedati. No tko baš hoće da očisti svoju dušu, da lakše dosegnu svetu pobožnost, moraju pomno razotkriti duhovnome liječniku i najmanje zlo, od kojega žele ozdraviti. Nemoj da ne bi kazala sve, što je potrebno, da se upozna tvoj grijeh; kao razlog, zašto si se naljutila ili gledala kome kroz prste. Tako će mi na primjer mrzak čovjek nešto reći u šali, a ja primim za zlo i naljutim se. Drugome, koji mi je drag, ne ću zamjeriti, da mi reče i osorniju. Zato ću reći: Izgrdila sam jako nekoga, jer sam za zlo primila nešto, što mi je rekao, ne zbog rđavih riječi, nego, jer mi je onaj bio mrzak. Držim, da bi dobro bilo i potanje razložiti, ako hoćeš da sve razjasniš. Kad se čovjek tako iskreno oiptužuje, ne očituje samo svoje grijehe, nego i zle sklonosti, navade, navike i drugo korijenje grijeha, pa tako ispovjednik posve upozna srce, a i lijek, kojim će ga izliječiti“. (Filotea II. 19) Sveti Josemaria Escriva, s jednostavnim i praktičnim načelima, savjetovao je da ispovijed bude »kratka, konkretna, jasna i potpuna«. Kratka ispovijed: bez mnogo riječi, već s onima koje služe, koje su nužne da se s poniznošću kaže ono što se učinilo ili se propustilo učiniti, bez suvišne opširnosti i opisivanja. Mnoštvo riječi ponekad pokazuje svjesnu ili nesvjesnu želju da se pobjegne od izravne i potpune iskrenosti; da bi se to izbjeglo, treba prije ispovijedi napraviti dobar ispit savjesti. Konkretna ispovijed: bez udaljavanja od bitnog i bez neodređenosti. Ako pokajnik nije osobno poznat ispovjedniku, dobro je da navede svoje životne okolnosti, vrijeme proteklo od svoje zadnje ispovijedi te poteškoće na koje nailazi trudeći se živjeti kršćanskim životom. Reći će svoje grijehe i navesti sve otežavajuće okolnosti kako bi ispovjednik mogao prosuditi, odriješiti i izliječiti. Jasna ispovijed: ispovijed u kojoj nema nejasnoća. Pokajnik pojašnjava točnu težinu svoje pogrješke i očituje svoju bijedu s potrebnim obzirom i finoćom. Potpuna ispovijed: čitava, bez da se izostavi bilo što zbog lažnog srama ili zbog toga da se ne »ispadne loš« pred ispovjednikom. Ispitajmo nastojimo li, pripremajući se na primanje ovoga sakramenta, da naša ispovijed bude kratka, konkretna, jasna i potpuna.