Euharistija – spomen čin Kristova djela spasenja
Poslušna riječi Isusovoj Crkva slavi spomen čin njegove žrtve na križu. Prinoseći Ocu njegove darove kruha i vina, oni liturgijski snagom Isusovih riječi i Duha Svetoga pretvaraju se u Tijelo i Krv Kristovu, te je Isus prisutan u svakoj misnoj žrtvi. Euharistija je najviši izraz života Crkve jer po njoj, sjedinjeni s Kristom, sudjelujemo u žrtvi hvale i zahvale koju je Spasitelj svijeta jedanput zauvijek prikazao Ocu umrijevši na križu. Crkva i čovječanstvo po ovom svetom sakramentu trajno i svakodnevno baštine izljeve milosti, spasenja i posvećenja. Sama bit Euharistije je spomen čin Kristova djela spasenja koje je on izvršio životom, smrću i uskrsnućem. Ne radi se samo o pukom navještanju i prepričavanju prošlih divnih događaja koje je Bog učinio za ljude, nego mi postajemo sakramentalno dionici istih događanja. To jest, Kristova pobjedna muka i Uskrsnuće se uprisutnjuju u našem liturgijskom slavlju tako da žrtva koju je Isus jedanput zauvijek prinio na križu ostaje uvijek aktualna. Euharistija dakle, čini prisutnom žrtvu križa jer je njen spomen čin i jer uprisutnjuje njen plod za dobro Crkve i svijeta. Isto tako obnavljanje Kristove žrtve, u kojoj se nekrvno žrtvuje isti Isus Krist koji je sebe prikazao na križu, postaje i žrtvom njegova Tijela, Crkve. Naime, život vjernika, njihove radosti i nade, patnje i žalosti sjedinjuju se s Kristom i dobivaju novu vrijednost, tako da svi vjernici tijekom cijele povijesti imaju mogućnost sjedinjenja sa Kristovim pashalnim Otajstvom. Sv. Toma Akvniski uči: „Jedinorođeni Sin hoteći nas učiniti dionicima svojega Božanstva, uzeo je našu narav da, postavši čovjekom, ljude učini bogovima. Jer povrh svega toga što god je od našega uzeo, sve nam je dao za spasenje. Tako prinese svoje tijelo za naše pomirenje kao žrtvu na žrtveniku križa Bogu Ocu, svoju krv prolio kao cijenu i ujedno kao kupelj, da se otkupljeni od bijednog ropstva očistimo od svih svojih grijeha. A da bi o tolikom dobročinstvu u nama ostao nepresušan spomen, ostavio je tijelo svoje za hranu i krv svoju za piće da ih vjernici uzimaju pod prilikama kruha i vina. Dragocjene li i čudesne gozbe, spasonosne i svakog milja pune! što od te gozbe može biti dragocjenije? U njoj nam se ne nudi na blagovanje meso junaca ili jaraca, kao nekoć u zakonu, već nam se dlake Krist, pravi Bog. Što je divnije od tog otajstva? Nema sakramenta koji bi bio spasonosniji od ovoga koji čisti grijehe, povećava krepost i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova. U crkvi se prinosi za žive i mrtve da bude na korist svima ono što je za spas sviju ustanovljeno. Naposljetku, nitko nije kadar opisati slast ovog sakramenta kojim se duhovna slatkoća kuša u njenom izvoru, i slavi se spomen one najuzvišenije ljubavi, koju je Krist u muci pokazao. Stoga da bi što snažnije u srca vjernika utisnuo tu neizmjernu ljubav, na posljednjoj večeri kad je, nakon slavljenja Vazama, imao s ovoga svijeta prijeći Ocu, ustanovio je ovaj sakrament, kao vječni spomen čin svoje muke, kao ispunjenje starih slika, ako najveće čudo od svih čudesa što ih je učinio, i ostavio je ožalošćenima zbog njegove odsutnosti osobitu utjehu“. U Svetoj Misi se događa pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, te pod posvećenim prilikama, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Isus Krist; živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv skupa sa dušom i božanstvom. Kojeg li uzvišenog Otajstva i neprestane mogućnosti motrenja punine lika Kristova, na koje nas sam Papa poziva. Samo slavljenje Euharistijske žrtve usmjereno je prema gozbi blagovanja Isusova Tijela i Krvi po svetoj pričesti. Na taj način primamo u naše biće samoga Krista koji se za nas prikazao Ocu. Isus po svojoj riječi trajno upućuje poziv ljubavi da ga primamo u svetoj Pričesti: «Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete njegove krvi, nemate života u sebi» (Iv 6,53).
