O tolerantnosti
Često se događa da želimo nametnuti drugima vlastiti stil. Bogatstvo redovničke i bilo koje druge zajednice jest u tome da smo različiti.
Kad je riječ o ljubavi, treba ipak reći, da je tolerantnost onaj minimum što smo dužni prema drugima. Ona se smještava negdje između pravde i ljubavi. Tolerantnost zahtjeva da poštujemo ono što ne volimo. Stoga je filozof Jean Guitton naziva polu-krepošću, jer je nejasna: naznačuje samo to da se ne želi nanijeti zlo drugome, ali ga se prihvaća s rezervom. Kao da se ne stiže do Isusove zapovijedi da ljubimo svoje neprijatelje.
S druge strane tolerantnost je neizbježni dio života. Mi podnosimo nemir djece, nedisciplinu mladih, male laži onih s kojima živimo zajedno, telefonske pozive u nezgodnom vremenu dana ili noći, pušače, zagađeni zrak, buku automobila, glupe reklame, itd. Za duhovno zdravlje nam je potrebno ravnati se prema ovom životnom pravilu: «Biti u najvećoj mjeri tolerantni prema drugima, ali ne prema sebi!» Svi smo puni slabosti i pogrešaka, stoga opraštajmo jedni drugima vlastite gluposti – to je prvi zakon prirode, ali i našeg života u zajednici. Premda naše susestre nisu više djeca, ipak se nerijetko ponašaju djetinjasto i nezrelo; i među nama ima podosta sitnih laži, lupanje vratima, prkosne šutnje u rekreaciji, izbjegavanje napora, i milijun drugih stvari koje nam mogu smetati. Moramo znati podnositi to s velikom dozom smirenosti, inače ćemo imati previše besanih noći.
Drugo područje gdje nam je potrebna tolerantnost jest podnošenje različitosti u mišljenjima. Ali kako možemo biti tolerantni prema drugima, kad smo uvjereni u istinitost vlastitog mišljenja ili stava? Korisno je uvijek razlikovati «vlastitu istinu» od «istine». Svi mi mislimo da posjedujemo istinu, ali nerijetko ovo uvjerenje da posjedujemo istinu proizlazi iz sebičnosti: mi ne branimo više istinu, nego vlastite vrijednosti, još točnije: vlastitu vrijednost.
Kod ove točke dolazi na vidjelo pozitivan vid tolerancije kao kreposti. Ona nastoji uvjeriti drugoga na miran način, riječima, a ne prisilom, ucjenjivanjem ili prijetnjama. Tolerantnost kao krepost jest dar ponuđen drugome u smislu da mu dajemo vremena. Tolerantnost je krepost sposobnosti čekanja. Ona je sposobnost prilagođavanja jednom svijetu koji je pun suprotnosti i kontradikcija, ona je ulje koje ublažava trenje suživota, ona omogućuje da oni koji se ne vole čekaju moment da mogu zavoljeti jedni druge.
Jedan mali primjer neka nam približi vrijednost tolerancije. Jedan je Židov hodao ulicama sa svojim malim sinom, kad mu se približi neki stranac i kad ga prepozna da je Židov, poče ga vrijeđati i psovati. Židov je ostao miran i nije odgovorio ni jednom riječju. Kad se stranac udaljio, mali sin je sav nemiran upitao tatu zašto nije reagirao, odgovorio na uvrede, a on je ovako odgovorio: «Ja sam morao podnositi njegove uvrede pet minuta, ali će on morati podnositi svoju savjest čitav život.»
Isusov primjer – Isusovo ponašanje nije samo primjer iz kojega trebamo učiti, nego i trajan izvor inspiracije za naš život. Promatrajući njega, nalazimo prava rješenja za sebe.
Isus je bio obazriv. Jedna topla karakteristika njegove osobnosti dolazi do izražaja kad je prihvatio poziv na svadbu u Kani Galilejskoj. To je znak prijateljstva prema tim ljudima. Možemo odmah spomenuti i Marijinu ljubav prema tim mladencima i svim ostalima, kad zabrinuto nastoji otkloniti neugodnu situaciju koja je nastala iz nestanka vina. I kod Isusa i kod Marije osjećamo toplu osjećajnost. A dobro je podsjetiti se da se ovdje radi o sudjelovanju u radosti drugih.
Isus je bio osjetljiv za patnju drugoga. Dirljiv je primjer susreta s majkom sina jedinca iz Naina. Nitko ne traži Isusovu pomoć, on sam vidi patnju i djeluje da je umanji. Primjera imamo bezbroj: dvojica jerihonskih slijepaca, gladni narod, itd.
Isus je bio milosrdan, tj. imao sućuti. Riječ «sažaljenje» ponavlja se u tri različita primjera: kod nemilosrdnog sluge koji nije imao sućuti s svojim drugom, kod izgubljenog sina i kod dobrog Samaritanca gdje se govori o “sažaljenju”. Opisujući nježnu radost oca kod povratka sina Isus kaže ove riječi: “Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga” (Lk 15,20).
Isus je gajio nježne osjećaje prema prijateljima. Posebnu pažnju moramo posvetiti Isusovim nježnim osjećajima prema svojima: vidimo ga kako plače nad grobom prijatelja Lazara, tako da svi zadivljeni primjećuju kako ga je volio; brani svoje uplašene apostole pred vojnicima kad ga hapse: «pustite ove da idu». Nakon uskrsnuća prašta svima njihove izdaje i kukavičluk.
Naša ljubav – Duh Sveti je spreman da nas pretvara, polako, postepeno, u duhovne ljude koji će sve više ižarivati iste osjećaje koje je Krist imao u sebi. Od nas se traži poučljivost Duhu, spremnost da radimo na sebi. Prve kršćane su prepoznavali po tome, da su se voljeli međusobno, znači ta je ljubav imala svojih vidljivih znakova. To mora postati i našim znakom raspoznavanja: da pokazujemo ljubav jedni prema drugima.
Neka jedna od odluka bude da ćemo svjesno u sebi razvijati pozitivne osjećaje prema drugima, izbjegavati grube izraze, nastojati biti srdačni u ophođenju s drugima, u prvom redu s onima s kojima živi zajedno, pod istim krovom, ali sa svakim, bez iznimke. Osim čudesnog otkrića da time naše zajednice postaju sve toplije i radosnije, mi ćemo sami otkriti neobično zadovoljstvo kod sebe i shvatit ćemo da je Duh Sveti na djelu i naš život donio prvi plod duha: ljubav.
