Karakteristike kršćanske ljubavi

Daljnja karakteristika kršćanske ljubavi jest suosjećanje. Sv. Petar ovako potiče vjernike: “Na kraju, svi budite jednodušni, puni suosjećanja, bratske ljubavi, milosrđa i poniznosti” (1Pet 3,8). Suosjećanje o kojemu govori Apostol, odnosi se na sudjelovanju u žalosti i radosti drugih. Slično se izražava i Pavao: “Radujte se s onima koji se raduju! Plačite s onima koji plaču!” (Rim 12,15). Ovo suosjećanje je istinska novost kršćanstva: poganski narodi ga ne poznaju, dapače, smatraju ga slabošću. Pavao nam može poslužiti kao primjer, kad kaže za sebe: “Tko je slabić a da ja nisam slabić? Tko se od drugoga navodi na grijeh, da ja ne izgaram?” (2Kor 11,29). Suosjećanje je više od toga što se obično podrazumijeva pod “simpatijom”. Simpatije se rađaju spontano, suosjećanje iz dubokog osobnog odnosa prema nekome. Upravo to nas upozorava na to, da se tu ne radi o samo naravnim pokretima duše, nego o daru Duha za koji treba i moliti i spremati se svjesnim uvježbavanjem kreposti zainteresiranosti za drugoga, za njegove probleme, općenito, traži se stav okrenutosti prema drugome. Živimo u okrutnom svijetu, gdje je sućut postala nepoznata krepost. Dovoljno je gledati na televiziji izvještaje o ratovima, gdje je smrt postala zanimljiva medijska tema, a ne ljudska tragedija. Prolazimo pokraj beskućnika i više nas ni ne uznemiruje njihova bijeda. Kreposti se ne razvijaju same od sebe: ako ih svjesno ne gajimo, pomalo će izblijediti, nestati. Na praktičnom planu trebali bismo rasti u suosjećanju prema svojim susestrama. Njihova bol, bolest, briga, tuga, trebala bi biti naša. Nježnost – Daljnja dimenzija ljubavi je nježnost u izražajima. Lijepo opisuje tu karakteristiku kršćanske ljubavi sv. Pavao u pismu Solunjanima: “Bili smo među vama blagi. Kao majka koja s ljubavlju njeguje svoju djecu, tako smo vam, ovladani ljubavlju prema vama, jer ste nam omiljeli, htjeli predati ne samo Radosnu vijest Božju nego i svoj život” (1Sol 2,7-8). Ne radi se samo o naravnoj nježnosti, nego o odsjaju Božje nježnosti prema čovjeku. I to je dar Duha za koji treba moliti. U međuljudskim odnosima treba izbjegavati grube izraze, jer oni uvijek vrijeđaju i stvaraju zlu krv. Možda će biti korisno sjetiti se kod ove točke naših riječi, parafrazirajući glasovitu pjesmu Olivera Dragojevića: «Oprosti mi pape, sve te grube riči…». Kakav je naš rječnik: koliko grubih riječi koje mogu duboko raniti drugoga, riječi podcjenjivanja, izrugivanja, nedolične riječi, glupe riječi, suvišne riječi… Tolerantnost – Ima još jedna dimenzija ljubavi na kojoj bismo se htjeli zaustaviti s nešto više detalja, a to je tolerantnost. Ljubav sve podnosi, kaže sv. Pavao u himni o ljubavi. Ova dimenzija ljubavi zove se tolerantnost, sposobnost da poštujemo različitost drugoga: da ima različito mišljenje o mnogim stvarima, da se različito moli od nas, da se različito ponaša, dapače, da se različito smije! Što je zapravo tolerantnost? Netko ju je definirao kao “ljubav inteligencije”, jer znači da jednostavno prihvatimo da je drugi drugačiji. A jedan kršćanski mislilac, Paul Ricoeur ju je definirao kao askezu u vršenju vlasti, jer netolerantan čovjek uvijek želi na neki način vladati drugim, nametati mu svoju volju, kontrolirati drugoga. Tolerancija je sposobnost da se drugi pusti da bude svoj. Ne slažu se svi oko toga, da li je tolerantnost zapravo krepost, jer podnositi drugačijost drugoga nije aktivan stav prema njemu, nego više bi značilo izbjegavati drugoga, gotovo bismo rekli određenu nebrigu za drugoga, neku vrstu indiferenciju.  Ipak, sv. Pavao je jasan kad kaže da ljubav sve podnosi, a na drugom mjestu: nosite teret jedan drugoga. U tom smislu shvaćamo da je tolerantnost nužna krepost upravo kod nas u redovničkim zajednicama gdje živimo zajedno toliki koji smo različiti po svemu: imamo različite običaje, različita mišljenja, različite stilove. Ima previše nepodnošljivost među nama, previšeg pritiska da mijenjamo drugoga, da ga prisilimo na onako ponašanje kako ton ama odgovara. Netolerantnosti bilo je već među Isusovim učenicima. Jedan od poznatih slučajeva je sukob Marte i Marije. Marta je bila praktična žena, razgovorljiva, društvena, ekstrovertirana, puna elana i brige da iskaže savršeno gostoprimstvo uglednom gostu. Marija je pak bila vjerojatno plaha, zatvorena, sklona sanjarenju, kontemplaciji, šutljiva. I jedna je i druga htjela iskazati svoju ljubav prema Isusu: Marta tako da se rastrgla od silnog posla za Isusa, a Marija tako da ga je slušala. Sve do ovog momenta sve je išlo glatko, dok se Marta nije pobunila i gotovo prekorila Isusa da je pušta raditi samu dok Marija ne pomaže ništa. Tada je intervenirao Isus, ne da prekori Martu, nego da obrani Mariju od nasrtaja, od netolerantnosti njene sestre. Marta je htjela nametnuti Mariji isti stil ljubavi prema Isusu što ga je ona pokazivala. Primjera je za netolerantnost i svađa i među apostolima imamo u evanđeljima, npr. kad je majka Zebedejevih sinova molila Isusa za prva mjesta za svoje sinova, a ostali apostoli su se ljutili na ovu dvojicu. Znakove netolerantnosti imamo i onda kad Isusa nisu primili u jedan od gradova i apostoli htjeli zazvati grom na taj grad.