Glas iz Karmela

Dimenzije ljubavi – srdačnost, iskrenost

Možemo reći da plod Duha – ljubav ima više lica. U ovoj emisiji govorit ćemo i srdačnosti i iskrenosti. Srdačnost – Postoji naravna srdačnost kao karakterna crta i kao plod dobrog odgoja, a znači bogatu osjećajnost bilo u smislu da se pokazuje srdačnost prema drugima bilo u smislu da se ona prihvati sa strane drugih. Jer srdačan čovjek je sposoban ne samo za to da suosjeća s drugima, nego da to i pokaže. Mnogima manjka upravo ova sposobnost, tj. da pokažu i da usmjeravaju svoje osjećaje. Neki ih potiskuju, drugi ih ne znaju kontrolirati pa se daju voditi od samih osjećaja; zajedničko im je da ne znaju upotrebljavati svoje osjećaje kao sredstvo za stvaranje zajedništva. Zanimljivo je uočiti, da danas i sama riječ gubi izvorno značenje: nekad “sentimentalnost” značila je čuvstveno bogatstvo, danas to znači sladunjavost. Moramo nanovo otkriti izvorno značenje riječi “srdačnosti”: pokazati i na izvana da imamo srca. Mi zapravo i ne možemo sakriti pokrete srca, jer to ljudi osjećaju, tj. da li ih volimo, cijenimo, poštujemo, ili ih preziremo, podcjenjujemo i odbacujemo. Ali ne samo ljudi, čak i životinje osjećaju kad ih čovjek voli, dapače i cvijeće. Iz toga bismo htjeli naučiti, da je zapravo srdačnost ta krepost koja stvara međuljudske odnose. Osjećati se voljenim znači imati mjesta u srcu drugoga. Ravnodušnost nas stavlja pred zatvorena vrata i osjećamo da nemamo mjesta u srcu drugoga.          Ako to znamo, možemo shvatiti i to, da se ljudi mogu osvajati i mijenjati samo dobrohotnošću, srdačnošću, a nikako silom ili prijetnjama. Jer drugi čovjek ne može ne osjećati ižarivanje naše srdačnosti prema njemu i to će jednoga dana sigurno pokrenuti i njegove osjećaje. Tim više, što duhovan čovjek ne ljubi samo ljudskom ljubavlju, nego ižaruje Božju srdačnost, a to je uvijek stvaralačka ljubav koja potiče drugoga. Istinska ljubav dakle nije samo stvar volje, nego i stvar srca. Stoga je uvijek sumnjivo kad netko tvrdi da voli nekoga “iz dužnosti” ili kad kaže “radim to zbog ljubavi”, a ne “iz ljubavi”. Kršćanska se ljubav ne zadovoljava samo izvanjskim djelima, nego želi uspostaviti nutarnji dodir sa srcem drugoga. To je bila tajna Isusova utjecaja na ljude: ljudi su jednostavno osjećali da ih on voli i onda kad im to nije govorio riječima, to mora postati tajnom i našeg života i rada s ljudima. Čini se kao da su današnji kršćani izgubili smisao za ljubav, kako to nalazimo u Djelima Apostolskim. Sam sv. Pavao piše: “Ljubite srdačno jedan drugoga bratskom ljubavlju” (Rim 12,10). A na drugom mjestu, kad govori  o poganima, označuje ih kao one koji su “bez ljubavi i bez milosrđa” (Rim 1,31) odn. “bez ljubavi” (2 Tim 3,3) ukoliko njihovo odbijanje da vjeruju u jednoga Boga ima kao posljedicu otvrdnuće  srca.  Općenito  vrijedi  da  Novi  Zavjet  radije upotrebljava riječ “ljubav” umjesto “prijateljstvo” jer sama po sebi izaziva ideju “osjećaja”.  Iskrenost – Druga dimenzija ljubavi jest iskrenost. Sv. Pavao preporučuje Rimljanima: “neka vaša ljubav bude bez pretvaranja” (Rim 12,9), a na drugom mjestu govori o “iskrenoj ljubavi” (2Kor 6,6), budući da je njezin temelj čistoća srca, kako to snažno ističe u pismu Timoteju: “ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere” (1Tim 1,5). Istu ideju nalazimo i kod Petra: “Pošto ste pokoravanjem istini očistili svoje duše da postignete bratsku ljubav, čistim srcem ljubite žarko jedan drugoga, jer ste ponovo rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga” (1Pet 1,22-23) . Prema ovom naučavanju snaga i iskrenost kršćanske ljubavi proizlaze iz pročišćenog srca pa možemo reći da se radi o bogolikoj ljubavi koja je plod Duha. Svi ovi gornji izrazi ne odnose se samo na nutrinu, nego se moraju pokazivati i na izvana. Moramo nastojati svoju afektivnost pokazivati i svojim pokretima, izražajima lica, očiju, smiješkom, stiskom ruke. Prvi i najosnovniji stupanj takvog srdačnog odnosa prema drugima jesu pravila uljudnosti. Moramo pritom znati oduprijeti nekim napastima suvremenog svijeta, gdje se prelako i jeftino dijele superlativi: najdraži/a, najintimniji/a prijatelj/ica i sl. Ako smo iole iskreni, morat ćemo priznati da je naš život pun manjih i većih laži. Lažemo sebi, lažemo drugima, katkad kušamo lagati i Bogu. A na praktičnom planu, nije svejedno, da li mi hodamo čitav dan smrknuti i mračnog pogleda. Možda imamo pravo biti žalosni i neraspoloženi, ali nemamo pravo pokvariti dan drugima. Neki su sve sveci, među njima Sv. Ignacije, vježbali u tome, da sačuvaju vedrinu lice, da se, makar uz određeni napor, nasmiju svakome tko im dolazi u susret. Vrlo je tužno u samostanu, ako ti subrat, susestra dolazi ususret pa te ni ne pogleda ili te neće pozdraviti.