Plodovi duha

Sveti Pavao u Pismu Galaćanima htio je dati ideju o ponašanju čovjeka duha, pa opisuje kako se želje Duha protive željama tijela: “A velim: živite po Duhu pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela, jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako da ne činite što biste htjeli” (Gal 5,16-17). Nije potrebno posebno naglašavati kako u čovjeku djeluju suprotne sile te kako je on pozvan da snagom Duha Svetoga pretvori tjelesnog čovjeka u duhovni. Rezultat takvog života po Duhu ovako opisuje isti Pavao: “Naprotiv, plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost” (Gal 5,22). Tradicija povezuje Pavlovljev izraz “plod Duha” s jednim odsjekom iz Matejeva evanđelja u kojem Gospodin uspoređuje lažne proroke sa zlim stablima i opominje da ih se čuvamo jer “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom” (Mt 7,16-17). To ujedno znači da dobri plodovi koji proizlaze iz djelovanja Duha Svetoga služe istom tom čovjeku za radost i zadovoljstvo. Mi se često bojimo biti dobri, plemeniti, kreposni, velikodušni, itd. jer mislimo da to znači trajan napor, da to čini život dosadnim i praznim. A upravo suprotno je istina: grešan, osredan život je vrlo monoton, svi su grešnici jednaki, istinski originalan i zadovoljan čovjek je krepostan čovjek. Krepostan život ima svojih posljedica i na društvenom planu i toga će drugi vrlo brzo postati svjesni. Ljudi naslućuju i najtajniju krepost duhovnog čovjeka, kao što naslućuju i najtajnije mane, jer one polako, ali sigurno rastaču nutarnje zadovoljstvo i to se neminovno pokazuje i na vani. Možda bismo se tu mogli poigrati malo s riječima: plodovi se u prvom redu donose tek zatim se uživaju. I mi ćemo moći uživati plodove duhovnog života tek kad ih najprije donosimo. Upravo to nas razlikuje od ljudi koji ne žive u Duhu: i oni mogu činiti dobra djela i stvarno ih čine, ali to nisu trajni plodovi. Vjernik koji je poučljiv poticajima Duha nastoji uvijek više otvoriti sebe ljubavi Božjoj, znajući pritom da duhovna borba protiv tijela traje čitav život. Istovremeno nošen je iskustvom da ga plodovi Duha čine sve sposobnijim za tu borbu što se očituje porastom volje i želje da čini dobro te da se prepusti vodstvu Duha. U biti radi se o vrlo ohrabrujućem poimanju duhovnog života: nema sumnje, da je cilj vrlo visoko postavljen, ali nije nipošto nedohvatljiv. Nitko ne može reći: “Ovo je previsoko za mene! To nije za mene!” Nema smisla uspoređivati tko koliko darova ima; ono što je bitno, jest to da budemo uvijek poučljivi poticajima Duha u svagdašnjem životu.

LJUBAV

Sveti Pavao smatra prvim plodom Duha “ljubav”, jer ona je zapravo jedini dar Duha, svi ostali potječu iz nje. Biblijski pojam ljubavi je vrlo bogat značenjem. Kao što je poznato bitna oznaka svake ljubavi je darivanje sebe i traženje dobro drugoga, stoga ljubav moramo shvatiti u prvom redu kao dobrohotnost prema drugima i kao spremnost da činimo dobro drugima. Naš osnovni stav prema drugome treba biti kreativan, tj. takvo ponašanje i djelovanje koje gradi, koji unapređuje i koji stvara, kako kaže Pavao: “Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!” (Fil 2,4). Ovaj vid ljubavi prema drugima najljepše je naznačen u opisu posljednjeg suda: “Bio sam gladan i dali ste mi jesti…” (Mt 25,31-46). Ljubiti drugoga znači u prvom redu zauzeti pozitivan stav prema njemu i djelovati u njegovu korist, željeti biti od koristi za njega i pomoći mu, govoriti o njemu dobro, prihvatiti ga, poštivati ga. Radi se o dobrohotnom djelovanju. Premda se ljubav prema bližnjemu ne sastoji u prvom redu od osjećaja nego od djelovanja, ipak ne možemo zaboraviti važnost ni pozitivnih osjećaja. Isus je bio nježan prema svima koji su dolazili u dodir s njim i koji su bili spremni prihvatiti njegovu ljubav. Možemo se sjetiti kako je cijenio Nikodema, kako je pazio da ne povrijedi Samarijanku u njezinoj ljudskosti, kako je imao srca i za umor i glad i apostola i naroda koji ga je slijedio. Mogli bismo reći: Isus je bio čovjek srca, čovjek nježnih osjećaja. Prva dimenzija ljubavi stoga jest srdačnost. (prema predavanju p. M. S.)