Glas iz Karmela

Treba izgraditi put do Boga u našem srcu

Kako čitamo u odlomku današnjeg evanđelja, Ivan Krstitelj obilazi „svu okolicu jordansku“, glasno vičući: I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje“, prema Božjem obećanju naviještenom u prošlim stoljećima. I ljudi se trebaju pripremiti za nj. Odgovorni političari, odgovorni vjerski vođe su spomenuti, jer spasenje se odnosi i na njih, naravno, ali… njihova je dužnost promicati ga. „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Bio je zadatak za koji su Rimljani i njihovi podređeni koristili dobrovoljce. Rimsko carstvo gradilo je tijekom mnogih stoljeća rimske ceste, pa je tako nastala mreža cesta često posve ravnih linija. Na vrhuncu Rimskog carstva, cestovna se mreža prostirala nekih 150 tisuća kilometara, te nijedna zemlja u carstvu nije bila lišena cesta! Godine 2017., u Izraelu je otkriven dio rimske ceste, dionica na kojoj je pronađen novac koji je dao kovati Poncije Pilat 29. godine … Dakle, baš kao što su tadašnji političari gradili ravne ceste ili pravolinijske akvadukte, Ivan Krstitelj nas poziva da danas pripremimo dolazak Gospodinu, ravnajući mu staze koje vode k našim srcima, a ovo potonje se ponekad otkrije kao veoma kompliciran zadatak … Vjerski poglavari ne miruju. I oni imaju misiju doprinijeti pripremi putova koji vode od Boga do ljudi. Jer ako je cesta izgrađena, a nije praktična za korištenje, onda će ostati neupotrebljena! To je ono čime je Isus poslije posramio farizeje i učitelje Zakona koji bi trebali voditi ljude na putu prema susretu s Gospodinom; „sami ne uđoste a spriječiste one koji htjedoše ući.“ (Lk 11, 52)! Međutim, Ivan Krstitelj se u osnovi ne obraća samo političkim ili vjerskim vođama. On govori svim ljudima. Potiče ih da pripreme, u svojim srcima, pristupni put Sinu Božjem koji posta čovjekom. Da im se Bog može pridružiti u njihovim kućanstvima, u njihovim svakodnevnim zadaćama, na njihovim proslavama, ukratko, u njihovu cjelokupnom životu! Pripremite se za «krštenje obraćenja za oproštenje grijeha», podsjeća Ivan sve ljude. Dolazak Boga u ljudsku povijest ne koristi ničemu ako ga ljudi ne prime kao Spasitelja. Ili drugačije rečeno, dobre vijesti o utjelovljenju Riječi pretpostavljaju da se ljudi najprije priznaju grješnicima. Bez takvog stava, neće se moći obratiti, niti dobiti oproštenje grijeha, neće moći primiti spasenje. Ovaj dio posla spada na ljude, podsjeća evanđelje sve građane svijeta, uključujući i rimskog cara!Mogli bismo se pitati hoće li dio čovječanstva morati popuniti sve doline, poravnati svaku planinu i sniziti sva brda. Trebaju li ljudi ispravljati krivudave prolaze, poravnati stjenovite staze, prema riječima proroka Izaije, koje je ponovo upotrijebio Ivan Krstitelj? Istina je da su rimske ceste bile dobro građene, i da su Rimljani radije konstruirali ravne osi, izbjegavajući što je više moguće klance i druge velike neravnine. Čak su se potrudili proširiti ceste u zavojima kako bi se prikolice – mogle bez odstupanja – što bolje kotrljati! Rimske ceste, i danas, nisu poznate kao «krivudave» … Dakle, kad Ivan naviješta da će se « Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! «, navješćuje želju da vidi ljude kako su prionuli na posao, ali navješćuje iznad svega – da je to stvarno Božje djelo. Ako nas ova druga nedjelja Došašća poziva dakle da poradimo na istini u našim srcima „otežalim od životnih briga“ prema riječima evanđelja od prošle nedjelje, ako nas poziva da priznamo kako našim životima trebaju dobre vijesti o dolasku Isusa Krista, također nas poziva i da se nadamo ovom putu u pripremi, putu koji će omogućiti ponovni susret čovjeka i njegova Boga, Boga koji mu ponovno dolazi nakon što su Adam i Eva prognani iz raja. Na kraju ovog puta koji vodi Boga čovjeku, u samo krilo čovječanstva, rođenjem i dolaskom Isusa Krista, preostaje još jedna posljednja točka: čovječje srce ne bi smjelo biti zatvoreno. Naime, ako Bog kreće na dugi put u ovom nastojanju, On uklanja i sve prepreke na cestama, kako bi putovi bili upotrebljivi. Čak i kad bi ove prepreke bile naši grijesi – poput gudura, ili golemi poput planina, podmukli poput krivudavih putova … Samo bi odbijanje čovjeka da jasno vidi moglo zakrčiti put koji Bogu daje pristupu njegovom srcu, pa bi takva „cesta“ mogla postati neupotrebljivom i Bog čovjeka ne bi na to prisilio. Suočeni s izazovom pridruživanja Bogu, a dolaskom Boga koji posta čovjekom, te želimo li doprinijeti i pustiti Boga da nam se pridruži, onda u Karmelskoj Gospi možemo naći pravog saveznika, pomoć u obliku osobnog saveza, pomoć da ne strahujemo od Božjeg dolaska u naše srce, u naš život. (o. Ćiril, OCD)