Što?

„Kad Ti činim po volji, nemam što pitati. Čim zapnem, sa ŠTO, pitanjem se odapnem.“ Čovjek-molitelj postaje prijatelj Božji, sin Božji. Počinje slijediti i tražiti Njegovu volju, a ne svoju. U sv. Pismu vidimo Isusa, kako ide u osamu, kako se penje na goru. Ide pitati Oca ŠTO?. U molitvi, koja postaje svakodnevnom druženje i razgovor s „Onim za koga znamo da nas ljubi“ (sv. Terezija Avilska), otkriva nam se Njegova volja. Kad vršim tu volju, onda nemam što pitati, jer se potpuno predajem Njemu. U Njegovom sam zagrljaju. On me nosi kao svoga sinčića. Ali „kad zapnem pitat ću – ŠTO?, pa odmah imam sreća sto“. I sv. Terezija je govorila: „Tvoja sam Gospodine, za Tebe sam rođena, ŠTO želiš učiniti sa mnom?“ Mi se često bojimo i zaboravljamo pitati Boga ili svoje bližnje – ŠTO?. Često puta je to iz straha ili iz oholosti i samodostatnosti. Mislimo da možemo sve sami. Kad nešto ne znamo, ni tada ne pitamo ŠTO?, nego se pravimo da znamo. Trebalo bi upravo biti suprotno. Trebali bi se pretvoriti u ovaj ŠTO, kao djeca. Oni stalno pitaju ŠTO? Što je ovo, što je ono. Zar nam i Isus ne govori da budemo kao djeca, da težimo jednostavnosti, prostodušnosti, iskrenosti, malenosti… Nije ni čudo što nam ovo spominje i o. Gerard koji je tako nježno štovao Božansko Djetešce Isusa s kojim je slatko drugovao. Ne boj se predati Bogu, jer je milosrdan Otac, štoviše počni stalno pitati ŠTO? Ne pravi se da znaš sve. Nauči se slušati, gajiti nutarnju šutnju. Slušaj drugoga, slušaj Boga. Pitaš se: „Kako da budem ponizan?“ Počni pitati ŠTO? „Dokle ne treba pitati ŠTO?, dobro je sve; a kad pitamo ŠTO?, nestaju nevolje sve.“ I kad dođe kakva nevolja, suhoća i trpljenje treba pitati ŠTO?, jer se time predajem Njemu i ne brinem se. Njemu sve prepuštam. Čovjek-molitelj se ne brine nepotrebno što će biti, niti ga progoni njegova prošlost. On je sve predao Bogu i sve predaje Bogu, ukorijenjen u sadašnji trenutak sa svojim pitanjem: ŠTO želi da učinim?  To siromaštvo, u kojem sve predajem Njemu, me čini malim djetetom. To potpuno siromaštvo: i imanja i privezanosti, i ideja i naklonosti. To znači ne posjedovati ništa, nego sve pitati od Boga, sve od Njega očekivati. To je ono što privlači Njegovu ljubaznost, i samo je takvi možemo primiti. Tada će nas on moći voditi za ruku kao malu djecu, a mi ćemo biti poučljivi i dat ćemo se voditi. Slušat ćemo samo Njegov glas, jer nećemo bit zaokupljeni sobom – zatvoreni u svoju samodostatnost. Ne boj se, pustiti se voditi. Ne boj se, pustiti se nositi od Njega. Ne boj se, pustiti se zagrliti. S leđa i s lica On te obuhvaća, na tebe je ruku svoju stavio. Ti si njegov/a. Jedino u ovoj jednostavnosti i poniznosti djeteta, možemo se oduprijeti današnjem mentalitetu oholosti  i pobune protiv Boga. O. Gerard je to znao. Znao je da je jedino malenošću i poniznošću moguće susresti i vidjeti Gospodina. I susreo ga je. U šutnji: Mali Isus: „Ja svakog zovem sebi; al samo me onaj čuje, tko šuti. Tko po svom staležu živi, taj ne samo Mene čuje, nego Meni se i približuje. […] Šuti i za mnom govori, pa ti duša od ljubavi gori i pametno govori.“ Gerard: „Mali Isuse, onda će me Tvoja Majka drage volje primiti u krilo, ako je nebeskog Oca volja i moje jelo. Po volji se nebeskog Oca vladat, to znači s tobom se igrati. Igra je slatka tamo gdje je protivljenje nešto nepoznato. I samo taj zna govoriti, koga ćeš Ti na to naučiti! Dakle, šutnja slušanje, najbolje učenje. Tko u samoći s Tobom govori, taj i u javnosti na Te pazi.“ U ovo vrijeme, u kojem su se mnoge duše udaljile od Boga i jure putem pokvarenosti koja svakim danom postaje sve nasilnija i nečovječnija, nije više dovoljna naša djelatnost. Osobito ne ona koju sami poduzimamo. Potrebno je pitati Boga ŠTO? i pretvoriti se sav u uho. Zaogrnuti se šutnjom kao Marija. Potrebni su ljudi molitelji, sa srcem djeteta. Potrebni su istinski klanjaoci čija će molitva biti ponizna, jednostavna, s predanjem i s pouzdanjem u Boga. Sve rasprave, pretjerano uzrujavanje, zauzimanje stavova i problema koji su danas u modi, sve to samo rasipa i troši čovjeka. Neka naša televizija bude od sada svetohranište, Isus u Presvetom Oltrarskom Sakramentu ili pobožna slika. Neka naše radio bude na nebeskoj frekvenciji, a ne frekvenciji ovoga svijeta. Neka naše štivo bude sv. Pismo i duhovna knjiga. Budimo Božji, pa će i svijet postati više Božji.  „Onda je zlo kad ne znamo činiti ŠTO (Što je tebi milo). Al čim dobijemo volju za taj ŠTO, onda je već prošlo zlo. Pitat ću ŠTO? (želiš) kada počne nevolja! Ljudi ne trpe opasne među sobom, zatvaraju. I anđeli to rade. Zato karmelićanin, ako hoće da bude dostojan anđeoskog društva i stola, neka se čuva pasjeg jela – strasti tijela. Pitat ću ŠTO na početak nevolja i na početak nevaljanog mišljenja.“ br. Tiho od Kraljice Mira