Ko nema ništa, taj ima svašta!

„Ko nema ništa, taj ima svašta!“ Ove riječi o. Gerarda podsjećaju na onaj poziv sv. Ivana od Križa – na puštanje svega da bismo zadobili sve. Podsjeća na njegov crtež uspona na goru Karmel, gdje su jedine stepenice koje vode do vrha brijega – ništa, ništa, ništa. To je ona praznina koju je doživio Isus na križu, gdje je bio potpuno oplijenjen, razgolićen tjelesno i duhovno. To je ono iskustvo koje plaši svakog molitelja na duhovnom putu, a mistici su ga nazivali horrror vacui – strah od praznine; ono što Ivan naziva tamnom noći i jedinim putom k sjedinjenju s Bogom.

Isus je o tome govorio svojim učenicima kada im je rekao da se odreknu samih sebe i da pođu za njim. No svi znamo da to nije lako, kao što nije bilo lako ni bogatom mladiću, koji se ožalošćen vratio kući. To se i danas događa mnogim moliteljima kada dođu do ove točke kada treba napustiti kuću svoga ega, svoga intelekta, gdje se osjećaju sigurno, udobno. Tu gdje su izgrađene brojne mreže i sheme tokom godina, upravo da bi se izbjeglo ovo što Isus traži od nas, a što nam o. Gerard ponavlja: odreci se svega da bi zadobio sve, jer tko nema ništa, taj ima sve.

Uzmimo za primjer jedan događaj koji o. Gerard spominje u svojim spisima. U Sredozemnom moru je potonula lađa, koja se zvala „Admiral” i svi su se putnici utopili, osim jednog djeteta od četiri godine koje je na dasci doplutalo do kopna. „Ova je daska Isusova ručica ako se za nju uhvatiš u gadnom moru ovoga života”, kaže o. Gerard. Ova daska za koju se jedino hvatamo je vjera. Sve drugo treba odbaciti, jer sve drugo će potonuti i istrunuti. Treba odbaciti čak i duhovne slasti, darove i karizme, jer nam priječe put do Darovatelja. Na tragu sv. Pavla možemo reći da je jedino vjera ono što nam već ovdje na zemlji pruža ono vječno, kojemu se nadamo i za čime težimo.

„Sa savršenim korakom se približava Isusu tko zrelu i mudru pamet žrtvuje vjeri.” Dok piše ove riječi, o. Gerard misli na tri kralja koji su pratili zvijezdu i došli do Isusa. Morali su napustiti sigurnost svoje domovine i krenuti na opasan put. Morali su izaći iz kuće razuma da bi se predali vodstvu vjere, koju u ovom slučaju predstavlja zvijezda. Na to treba biti spreman svaki molitelj: na ulaganje svega da bi osvojio sve. To je opasan put i treba se za nj pripremiti. Sv. Terezija govori o dugoj pripravi za molitvu, jer Bogu ne možemo prilaziti kao da smo s Njim ovce čuvali. Potrebno se pripraviti i promisliti da li smo spremni za tako opasan put. Možda je potrebno još vremena provesti u usmenoj molitvi i meditaciji. Ako započinješ graditi, provjeri imaš li dovoljno materijala, da ne budeš ismijan. O. Gerard kaže: „Nemam slobodnog vremena, jer me zauzima priprava. Kakva priprava, takva molitva.” Iz dosad rečenog uočavamo, dakle, dvije stvari koje su potrebne na duhovnom putu: dobra priprava i napuštanje svega da bi se došlo do cilja koji je sve, tj. da bi se ostvario susret s Bogom.

Često se ponašamo kao da želimo upravljati Bogom. Želimo sami upravljati svojim duhovnim životom. Kao onaj koji ne želi da ga se vozi, nego želi sam voziti kamo hoće, jer misli da zna bolji put. Ili kao čovjek koji se vozi u taksiju i daje vozaču upute. Takav molitelj misli da se predao Bogu da ga vodi, ali stalno daje upute Bogu u svojim molitvama, gdje bi želio ići. Bog je tu samo kao onaj koji služi da bi ispunjao njegove sitne želje. Pogledajmo što o. Gerard kaže o tome: „Isuse, budi moj šofer u svakoj želji. Dakle vodi me po svojoj želji. Putujem s autom gorljivosti, plaćam taksu svoje volje. Sve što sam dobio moram ti hoću-neću natrag dati.” O. Gerard zna gdje će ga takva vožnja odvesti. On zna tko je vozač i vjeruje mu, predaje se njegovoj volji. Dakle, napuštanje svega znači predanje Drugome. Ako i padaš u onu prazninu koju smo spomenuli na početku, znaj da su u njoj ruke koje te hvataju. Nećeš tresnuti o pod, kao oni koji se uzdaju u ovaj svijet. Takvi će zajedno sa svijetom tresnuti o pod, potonuti na dno mora. A potrebno je samo pružiti ruku i pustiti se da nas On vodi. To je vjera i pouzdanje u Boga. O tome nam govori naš o. Gerard.

Kako ovo sada prenijeti u praksu? Kako bi rekao jedan fratar: „Zaboravite sve što sam rekao i sjedite na molitvu.” U tišini svoje nutarnje sobice o kojoj govori Isus, pomolimo se svom nebeskom Ocu. Najprije zatvorimo vrata svemu ostalome, svemu što nas želi izbaciti na površinu. Ne dajmo se tim sirenama koje nas zovu, tj. raznim mislima koje nas rastresaju, nego zaronimo u dubinu naše duše gdje je tišina u kojoj prebiva Bog. Osluškujmo tišinu unutar nas samih, svjesni da je tu prisutan Bog. On je tu i gleda nas. Nisu potrebne više nikakve riječi, ni slike, nego samo predanje, osluškivanje. „Ništa nije toliko slično Bogu kao tišina”, kaže Meister Eckhart. Ako se pojave misli koje nas rastresaju i koje nam govore da ne postižemo ništa, propustimo ih da prođu dalje, pokraj nas. Važna je i disciplina u takvoj molitvi, jer ako je nemamo, brzo ćemo odustati. To znači odrediti barem dva puta u danu vrijeme koje želimo provesti u takvoj molitvi predanja, sjedenja i osluškivanja u Božjoj prisutnosti. Mogli bismo je nazvati i molitva čekanja, jer napuštanjem svega drugog pravimo prostor za Boga i čekamo njegov potez – da svojom prisutnošću ispuni prazninu. O. Gerard je znao koristiti kratke rečenice ili svete riječi koje bi ga vratile natrag u ljubavnu pozornost kad bi ga nešto rastreslo, na primjer: „Joj, Isuse moj”, „paziti na Isusa”, „Isuse, Marijo”. Možemo i mi odabrati jednu takvu riječ, punu predanja i ljubavi, koju ćemo utkati u svoju dušu i koja će nam biti podsjetnik na Boga. Neka nam na tom putu svojim zagovorom pomogne i naš o. Gerard.

1. Tiho od Kraljice Mira, OCD