Božja prisutnost (2)
Otac Tiho od Kraljice Mira, karmelićanin, posreduje nam misli sluge Božjeg o. Gerarda, također karmelićanina, o Božjoj prisutnosti. O. Gerard kaže:
“Sve imamo, ako se u Božjoj prisutnosti vižbamo. U dobrom stanju Nju grlimo, a u zlom Njoj bižimo (u Nju se sklonimo). Dakle grlit se, sklonit se (al nikad ne srdit se ili uznemirit se).”
No, što je to što nam priječi da budemo u Božjoj prisutnosti? Zašto nas naše misli odvlače od molitve i stalno nas muče, ne dajući nam mira čim krenemo tražiti Božju prisutnost u šutnji? Evo što o tome kaže o. Gerard: “Gilbertus govori: redovnik ne može biti Isusov zatvoren vrt, ako ne odbaci svitovne misli i opasnosti, koje nam se prite ako smo mnogo sa svitom u dodiru. U sobi sakriveno, želi Bog da molimo (Mt 6, 6). Čitamo da je jedan brat redovnik ništa ne radeć od cele do cele išao i drugima na teret bio. Sv. Franjo Asiški zvao je muhom ovog brata. Ko ne voli samoću, nema duše čistoću, duša ga muči, zato želi da mu svit buči!”
Dakle, Gerard vidi opasnost u tome što se previše družimo sa svijetom, a ne bavimo se Bogom i nebeskim stvarima, iako znamo da je svijet propadljiv, a nebeska dobra vječna. Iz ovoga možemo zaključiti da je život kršćanina pravo umijeće, jer mora balansirati između tri stvari – molitve, odmora i rada. Ako se previše upusti u jedno od ovo troje, onda skreće s pravog puta. No, vježbanje u Božjoj prisutnosti nema ograničenja. To može uvijek činiti. I kada radi i kada se odmara i kada moli. Jer, to ne zahtijeva razmatranje ni mudrovanje, ni puste riječi, nego jednostavno usmjeravanje pažnje na Onoga koji je već tu, koji je prisutan. U početku će nam možda ići malo teže, no ako se svaki dan vježbamo, uspjet ćemo i počet ćemo osjećati sigurnost. Kao da nam netko stalno “čuva leđa”. “Vaša prisutnost – naša sigurnost”, kaže o. Gerard.
“Vaša je prisutnost soba, u kojoj nema nezgoda, ljubit ću njezine zidove, po Vašoj želji vršeć poslove! Svako je dobro slovo, na ove zidove napisano. “
Možemo u početku, ako nam je tako lakše, gledati neku Isusovu sliku ili križ. Osobito će nam pomoći promatranje Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Važno je i stalno zazivati Isusa ili svece nekom strelovitom molitvom ili nekom riječju koja nam se sviđa i približava nas Njemu. Ali naravno, to treba izgovarati živom vjerom, da nas ne bi Isus ukorio kao učenike na lađi. Oni su ga zazivali, ali ne s vjerom, nego iz straha, a znamo da gdje je vjera, ondje nestaje strah. Poslušajmo o. Gerarda: “Isus je ukorio učenike jer su bili malovirni u prirodnoj oluji na moru, kad je On spavao; al što smo mi, kad u duhovnoj oluji: u napastima i teretima duše smo malovirni. Ako spava Isus kao čovik, ne vidimo Ga da nas čuva, da nas brani. On je kao Bog vazda budan, prisutan i čuva nas, ako Ga zazivamo.”
Božja prisutnost je ključ svetosti. Zato, otvarajmo se stalno Njemu koji je uvijek prisutan, da nas preobražava, da nas čini boljim ljudima. Ne treba se bojati prepustiti mu se, jer on uvijek gleda da učini ono najbolje za nas. Ako smo svjesni Njegove prisutnosti, onda ćemo paziti da ga ne uvrijedimo grijesima. Osobito je u tome važna šutnja – više nutarnja nego izvanjska. Potrebno je ušutjeti da bi Bog mogao progovoriti. Adrienne von Speyr je ovako to izrazila: “Čovjek ima golemu sposobnost da svojim vječito beskrajnim govorenjem onemogući Bogu govoriti. Bog mora šutjeti.”Gerard stalno u svojim spisima ponavlja riječ “paziti”. Da bismo mogli paziti, moramo postati pozorni, ušutjeti i osluškivati, jer “Otac izgovara Riječ u vječnoj šutnji, pa je samo u šutnji možeš i čuti”, kako kaže sv. Ivan od Križa. O. Gerard, kad to kaže, ujedno misli na Djetešce Isusa koje stalno želi držati u naručju i paziti da ga ne probudi i rasplače bukom svojih grijeha. Sjetimo se i mi toga tijekom dana i budimo radosni pokornici Božji, a ne oholice i hvalisavci, da ne rastužimo Djetešce Isusa. Tražimo Božju prisutnost tijekom dana. Mislimo na Boga i često u duhu bacimo svoj pogled na Njega. Ugledajmo se u tome na o. Gerarda i na svece koje nam on sam daje kao primjer kad kaže: “Ako hoćemo bit sveti, nikad ne zaboravimo da smo u prisutnosti Božjoj – uči sv. Doroteus. Po ovoj vižbi je za 5 godina od grišnog mladića Dositea, velik svetac postao. Kad god dihnemo, triba da na Boga mislimo – sv. Grgur Nazijanski.”
