Glas iz Karmela

Sastavnice dinamičnoga duhovnoga života

Vidjeli smo da se duhovna borba temelji na nizu unutarnjih stavova. Prvi bitan duhovni stav jest velika želja za Bogom. Bog se daruje samo onima koji ga žele iz krajnjih dubina svoga bića: “Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne Bože za tobom” (Ps 42,2). Normalan je zahtjev duhovnoga života da se čovjek stavi u stanje želje. No želje nisu uvijek čiste. Bog će ih sam očistiti ako mu to dozvolimo. Kad Bog čisti to prouzroči patnju, ali ta patnja je odgojiteljska, ljekovita, otkupiteljska. Što više Boga prihvaćamo, to ga još više želimo. Bez obnovljenih želja i njihova podržavanja nema duhovnoga života. Drugi unutarnji duhovni stav je predanje. Čovjek ne programira duhovni život. Njega pokreće Bog od početka do kraja. Na početku duhovnoga života postoji u čovjeku osjećaj da sve drži u svojim rukama. Malo pomalo opazi da to ne drži on nego netko drugi, a to je Bog. Valja prihvatiti to činjenično stanje i prepustiti se, predati se s povjerenjem i strpljivošću. To ne znači da čovjek neće u tome sudjelovati, naprotiv, primijetit će da sve više ne djeluje samo za Boga, već u Bogu. To je povezano s postavkom darova Duha Svetoga u duši. Predanje poprima sličnost s predanjem Marije: “Evo službenice Gospodnje”. Marija ne zna točno kamo je Bog vodi, ali mu se potpuno predaje. Krist nas uči da za to predanje molimo u Očenašu: “Budi volja tvoja”. Predanje je prepuštanje ljudske volje u Božje ruke. Predanje je izravno povezano s povjerenjem, pouzdanjem. Dajemo se samo onomu u koga imamo beskrajno povjerenje. Predajemo se jer znamo da nam je već sve unaprijed pripravljeno. To predanje nas nikako ne oslobađa od toga da i mi sami sudjelujemo. Tu je vrlo potreban zdrav razum. Predanje je povezano s poniznošću. Poniznost je jednostavno sredstvo da se suobličimo s Kristom. Veliko povjerenje u njegovo srce, u srž njegova bića poziva nas: “Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 11, 29). Potrebno je sebe čvrsto izgraditi. Kršćanski život traži razboritost i unutarnje obraćenje. Ako želim ići za Kristom, ako se želi da on dopre do čovjekova srca, onda valja uzeti Isusovo srce. Kristova blagost i poniznost postupno ulaze u ljudsko biće, što ne traje jedan dan i zahtijeva duhovnu borbu. Mi smo u svijetu ali nismo od svijeta. Duhovni život zahtijeva promjenu, metanoju. Duhovni život zahtijeva istinsko nadilaženje napetosti i u tome veliku ulogu imaju mir i radost. Mir duše je nešto vrlo važno u svim stadijima duhovnoga života. Bez mira, duhovni se život ne može razvijati. Bog boravi u smirenom srcu. Mir je, prema učenju sv. Augustina, “savršenost reda”, što znači da su sve stvari na svojem mjestu, da se sve odvija onako kako se treba odvijati. Iz mira izvire osjećaj zadovoljstva, što opet znači biti u istini pred sobom, pred drugima i pred Bogom. Mir je nešto vrlo duboko, proizlazi iz središta bića, iz srca, jer proizlazi od Boga. Mir ne treba povezivati s nepokretnošću, neaktivnošću. Kršćanski mir nije oblik ravnodušnosti i nedjelovanja. Pravi se mir ne postiže samo ljudskom djelatnosti. Njega Bog daruje malo pomalo. Njega možemo naći u Kristu: “Mir vam svoj dajem. Ne dajem vam ga kao što svijet daje” (Iv 14,27). Radost duše je sjedinjena s mirom. Radost je povezana s pozitivnim pogledom na sve stvari. Radost je učinak djelovanja Duha Svetoga i ona se povezuje s porastom ljubavi. To je iskusila sv. Mala Terezija kada je čitala prvu poslanicu sv. Pavla Korinćanima: “U mahnitosti svoje radosti kliknula sam: O Isuse… Pronašla sam svoje zvanje: U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav i tako ću biti sve, a moj će se san ostvariti”. Kršćanska radost potpuno nadilazi sve ljudske radosti. Radost može postojati i usred kušnji i nesigurnosti, u životnom križu. Nema ljudskog života bez imalo trpljenja. Trpljenje kako god bilo jako, ne doživljava se kao uništenje, razaranje, ono se doživljava kao sudjelovanje na križu Kristovu, te Krist sam nosi dio naše muke. Postoji još jedna poveznica u duhovnom životu, a to je vjernost. Duhovni se život živi u vremenu, u borbi i ta borba završava smrću. Postoji neka vrst nagrade za vjernost. Vjernost je najbogatiji i najosjetljiviji cvijet ljubavi. Vjernost je jedini kamen kušnje za ljubav. (pripremio o. M. Miloš, OCD)