Glas iz Karmela

Kršćanske kreposti u duhovnom životu

Tri bogoslovne kreposti

To su: vjera, nada i ljubav. Nazivamo ih “bogoslovnima” jer se odnose na Boga i Bog nas osposobljava i daje milost da vjerujemo, ufamo se i ljubimo. One su božanski život u nama, odgovor kojeg Duh Sveti pobuđuje u nama pred Božjom riječi. “Vjera je bogoslovna krepost po kojoj vjerujemo u Boga, govorimo mu ‘da’, pouzdajemo se u njega i u sve ono što je rekao i objavio i što sveta Crkva uči da vjerujemo, jer on je sama istina” (KKC, br. 1814). Vjera je sve u nama, naša bit koja obuzima sve stanice naše egzistencije. Vjerujemo u Boga jer je On sama istina. Nada je božanska krepost koja nas čini dionicima božanskoga života. Ona je neizrecivo, nezamislivo i neopisivo otajstvo. Sv. Pavao će reći: “Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer, što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo” (Rim 8,24). Sadržaj kršćanske nade je ono čime nas Bog ispunja i čime će nas ispunjati, ako se potpuno pouzdajemo u njega. Naša nada je da uvijek živimo s njime, ostajemo s njime, našom ljubavi i on će biti s nama. Naša nada je da budemo kao sinovi Sina, u slavi Oca, u punini dara Duha Svetoga. To je kršćanska nada. Ljubav je bogoslovna krepost. Ljubav Božja prema nama, naša ljubav prema Bogu, i ljubav svakog pojedinca prema bližnjemu. Ljubav Božja prema nama: “Bog je tako ljubio svijet, da nam je darovao svoja jedinorođenoga Sina” (Iv 3,16); “U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas” (1Iv 4,9). Naša ljubav prema Bogu. Netko je upitao Isusa koja je najveća zapovijed, Isus odgovara: “Ljubi Gospodina Boga svoga čitavim svojim srcem, čitavim svojim umom i čitavom svojom snagom” (Mk 12,30). Ljubav prema bližnjemu. Isus nastavlja: “Druga je zapovijed slična prvoj: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe” (Mk 12,31).”Kako sam ja ljubio vas” (Iv 15), tako i”vi ljubite svoje neprijatelje” (Lk 6,27). Ljubav se rađa od Boga, jer Bog je Ljubav. Ljubav se rađa iz vjere, iz ljubavi Boga prema nama. Vjera se rađa iz Božje riječi koja ju hrani i čini da raste. Naša ljubav raste u mjeri u kojoj shvaćamo kako je Isus ljubio i ljubi, kako je Isus ljubio i kako se odnosio prema malenima, siromasima, gubavcima, bolesnima, slabima, onima na rubu društva, neprijateljima.

Stožerne kreposti

a) Razboritost je krepost ispravna prosuđivanja. Ona upravlja razumom u pravome smjeru i ona se ne stječe za jedan dan.

b) Pravednost je krepost koja odmjerava različite dužnosti i omogućava nam da djelujemo točnošću, dajući svakomu ono što njemu pripada.

c) Jakost je krepost koja iskorištava sve što je u strastima najjače i najdjelotvornije i usmjerava ih u pravcu kreposti.

d) Umjerenost – to je krepost koja pridonosi potrebnoj uskladbi svih naših želja podvrgavajući ih razumu.

Stožernim krepostima pridružuju se i druge kreposti po kojima one mogu postati djelotvorne u svim okolnostima. One su sve međusobno povezane. 5 Nema duhovnog života bez radosnog i spontanog ostvarivanja kreposti. Sama krepost je teška na naravnom planu. Ono što je određuje prema nečemu što nadvisuje narav je život milosti. Stoga tek u ozračju življene vjere možemo graditi unutarnju zgradu. Pomoću unutarnjih pokreta milosti, kreposti brže i lakše postižu svoj razvitak. One se otvaraju, oblikuju i produbljuju sukladno sa sposobnošću i okružjem svakog pojedinca, što se odnosi i na društveni život. Obzorje se naravnih kreposti nadilazi i usavršava ulaskom u dušu nadnaravnih kreposti: vjere, ufanja i ljubavi. Nadnaravni čovjekov organizam pokrenut božanskim krepostima, te stožernim krepostima usavršenim milošću, potpun je tek s darovima Duha Svetoga. Čovjek koji se predao Bogu, postupno se milošću uzdiže te osoba Duha Svetoga prebiva u njemu. Duh Sveti sve više omogućava da osjeća i djeluje, tako da to više nije samo ljudsko djelovanje. Više se ne djeluje samo za Boga, nego u Bogu. Čovjek se slobodno iznutra predaje da ga Duh Sveti posjeduje.

Obdarena Duhom Svetim duša je sve podatnija djelovanju Božjemu, dobiva sve snažniju spremnost i veću jasnoću. Ti darovi kao da duši daju krila. Bez njih nema vječnoga života. Tradicionalno se u teologiji duhovnosti spominju sedam darova Duha Svetoga: jakost, pobožnost, savjet, znanje, razum, mudrost i strah Božji. Da se izgradi tijelo Crkve, Duh Sveti često daje duhovne darove ili karizme, koje se razlikuju od darova Duha Svetoga. Karizme se daju Crkvi za zajedničko dobro. Duhovni život je avantura, uranjanje u bezdan nepoznatoga svijeta, u kojemu nismo prepušteni samima sebi. To je nešto zadivljujuće i lijepo, da se može odigrati samo jednom. Bog doista motri s ljubavlju svakoga pojedinca i cijeni svaku osobu. Sve se zbiva u kontaktu i međusobnom prožimanju, u ljubavi kojoj nema slične niti će joj biti. Čovjek je stvoren da Boga spozna, da ga ljubi i da mu služi. Čovjek se može shvatiti i protumačiti samo na taj način. Na taj način postiže svoje spasenje, postiže nebo i vječni život, ali je pozvan na dublje jedinstvo s Bogom u ljubavi. To je poziv na svetost. On nikad nije savršen na zemlji, ali se barem možemo u tome zauzeti s pouzdanjem i vjerom. (Priredio o. Mato Miloš)