Glas iz Karmela

Drugi sudionik u avanturi duhovnoga života je čovjek

Prije nego što prijeđemo na razmišljanje o drugom sudionika u avanturi duhovnog života, dobro je isto tako nešto reći o ulozi Blažene Djevice Marije. Ona ima važnu ulogu u kršćanskoj duhovnosti. Marija je nova Eva, majka spašenih. Ucjepljenjem na Isusa Krista postajemo Isusova braća. Mi smo dakle Marijina djeca jer je Marija Kristova Majka, koja je pod križem prihvatila bolnu žrtvu svojega Sina iz ljubavi prema ljudima i prema našemu otkupljenju. Marija ništa ne zadržava za sebe. Ona je sva u odnosu na Krista. Ona na nebu, kao nekoć na zemlji, ima ulogu ponizne službenice Gospodnje (Lk 1,48). Kao što je Isusa darovala ljudima dajući ga na svijet, ona ga i dalje nastavlja darivati. Stoga joj se možemo moliti i uzeti za odvjetnicu i zagovornicu. Marija je uzor suradnje između Boga i čovjeka. Budući da je bliže Kristu više no itko, ona je i danas njegova Majka. Tako su i kršćani posve njezini. Duhovni čovjek živi uprta pogleda u budućnost, odnosno u nebo. On dobro zna da je ova zemlja samo prolaz i priprava za vječnu svadbu. No kršćanin je i zauzetnik u svijetu svojega vremena i njegov kršćanski život opravdano od njega zahtijeva da se što više moguće posveti služenju braći. Kršćanin je u “izgnanstvu”, ali ima dužnost prema svijetu i to ne smije zaboraviti. “Crkva, u koju smo u Kristu Isus svi pozvani i u kojoj po Božjoj milosti postižemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada dođe vrijeme obnove sviju (Dj 3,21) i kad se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnovi i cijeli svijet, koji je tijesno spojen s čovjekom i po njemu dolazi do svoje svrhe” (LG 48).

Drugi sudionik: čovjek

Drugi sudionik u avanturi duhovnoga života je čovjek. Prema Bibliji, materijalni svijet je stvoren za čovjeka. On gospodari životinjama od kojih se posve razlikuje premda s njima dijeli dio materije. Čovjek nije samo materija, u njemu je i tu se prepoznaje počelo koje nadilazi materijalni svijet. Čovjek nije jednostavno zaključan u materiji. On ima i dušu. S jedne strane on je izašao iz materije, a s druge dotiče duhovni svijet. Ljudsko je biće na vrhu vidljivoga svijeta da njime vlada, a na određeni način pristupa nevidljivomu svijetu koji čine ljudi koji su već umrli i počivaju u miru Božjem, zatim anđeli koji služe Bogu i napokon sam Gospodin Bog. U čovjeku otkrivamo istodobno i veličinu i malenost. Čovjekova veličina je povezana s činjenicom da je on slika Božja, koji na sebi nosi odsjaj ljepote i slave Božje. Prema biblijskoj i kršćanskoj antropologiji, ne može se govoriti i misliti o čovjeku izvan Boga. U svojem odnosu s Bogom čovjek se dovršava, otkriva se samome sebi i živi u istini svojega bića.“ Čovjekova je veličina u povezanosti s Gospodinom, a njegova malenost povezana je s činjenicom da je stvor. Čovjek nije Bog, nije se sam stvorio niti učinio. Svijet, kojemu je on vrhunac i koji mu je povjeren, nisu stvorile njegove ruke. Biti doista čovjek znači jasno vidjeti tu istinu. Biti istinski to što čovjek jest, otvara pristup Bogu. Čovjek nije samo pojedinac, on je biće odnosa. Čovjek u najširem smislu živi po drugima i za druge. Biblija se protivi pretjeranom individualizmu. Čovjek ima zadatak preobraziti i urediti svijet, i taj svijet uzdizati Bogu u pjesmi klanjanja, hvale, zahvale. To je pogled na cjelovitost čovjeka u skladnoj sintezi, te u individualnom i socijalnom opsegu u njegovoj radnoj djelatnosti, životnom elanu prema biću s kojim je u temeljnom ljubavnom odnosu: Bogu. Čovjek je slobodan zato što je stvoren na sliku Božju. Bog ne želi robove, bića koji su prinuđena podložiti se. Bog je ostavio čovjeku slobodu da on odredi i odluči se za njega. Na sotonin nagovor čovjek je pao, poželio je biti jednak Bogu. Edenski vrt više ne postoji. Svijet je postao divljina, pravi mir je nestao. Prvi grijeh je prouzročio niz lomova: između čovjeka i prirode, između muškarca i žene, u nutrini samoga čovjeka, te između Boga i čovjeka. Ipak, nije sve izgubljeno. Po Isusu Kristu Bog je otkupio svijet i uzdigao na više dostojanstvo no što je njegovo prvotno određenje. U Isusu Kristu, čovjek spoznaje i prihvaća se u odnosu s Bogom. Stari je Adam ostavio čovjeku u baštinu ranjeno srce. Novi Adam, savršena slika Božja, biće je posve poslušno i ponizno. Tako je slika Božja u čovjeku uzdignuta na stupanj novog i nečuvenog sjaja.