Što je duhovnost
Razmišljali smo što su to “duhovne vježbe”, koje su njezine osnovne karakteristike, stupnjevitost rasta duhovnog života i što se postiže obavljanjem “duhovnih” vježbi. Sada želimo razmišljati o kršćanskoj duhovnosti, ili bolje o kršćanskoj duhovnoj “avanturi”. Kako se okrenuti i živjeti u onostranosti, a ne samo živjeti u ovostranosti. Pojam “duhovnost” danas se vrlo često rabi, ali ga je teško jednoznačno odrediti. Valja se stoga osloniti na svagdanju uporabu riječi, ali tako da se ne ode predaleko. Povijest nam toga pojma pruža mnoge spoznaje. Pridjev “duhovan” pojavljuje se u francuskom jeziku u 13. stoljeću, a dolazi od latinske riječi “spiritualis”, kojim se želi izreći nešto što je duhovnoga reda, što nadilazi materiju. Riječ “duhovnost” pojavljuje se u 16. stoljeću, a povezana je s kršćanskom antropologijom, prema kojoj je čovjek sastavljen od duše i tijela. Tijelo je materijalno i podložno zakonima prostora. Duša je duhovno počelo sa svojim duhovnim zakonitostima. Religiozni i vjerski život zbiva se u duši koja je besmrtna, premda i tijelo u njemu sudjeluje na svoj način. Dakle, pojam “duhovno” ne odnosi se samo na život duše nego i na život razuma. Početkom 17. stoljeća pojam “duhovan” označavao je ono što je razumno i mudro što traje sve do danas. Pod “duhovnim” pojmom smatra se ono što se odnosi prema duhu, a duh promatramo kao suprotnost materiji. Duh također označava razum, kao i unutarnje počelo života i upravljanja sobom. Stoga, duhovni život može biti i misleni život i moralni život, no ovdje ovaj pojam ne želimo razmatrati u širem smislu. Možemo li govoriti o definiciji duhovnosti? Ima ih mnogo zavisno o pojedinom piscu koji piše o duhovnosti. Ipak možemo reći da je riječ “duhovnost” češća i da se shvaća u odnosu s vjerskim životom u najdubljem i najnutarnjijem smislu. Religiozna činjeničnost u čovjeku vrlo je složena, te u svakom pojedincu može poprimiti različite oblike, od površnih do vrlo dubokih unutarnjih. Religioznost pogađa samo srce osobe i svojim unutarnjim ustrojem proizvodi različite učinke. Unutarnji čovjekov život je najvažniji i iz njega sve drugo proizlazi. Duhovni život je život duše sa svojim Bogom, odnosno, Božji život u intimnosti vjernika. To je dijalog na najdubljoj razini, a njegovi oblici mogu se razlikovati prema ulozi različitih vjera, dobi, osobnih sklonosti, te može napredovati kao i nazadovati. Čovjek je velika tajna i sav njegov unutarnji svijet jednako je zanimljiv istraživanju kao i izvanjski svijet. U intimnom svijetu dijalog čovjeka s Bogom slijedi zakone koji se postupno uče i spoznaju. Stoga duhovnost označava sve ono što se tiče Božjega života u ljudskoj duši i ljudskom biću. Spomenuli smo da izraz “duhovnost” potječe iz 16. stoljeća, što nas upućuje na to da se i prije poznavao pojam Božjega života u čovjekovoj duši, ali su se upotrebljavali drugi izričaji. Jedan od tih izričaja je i “mističan”. Taj izraz potječe iz 3. stoljeća kršćanstva. Početkom 4. stoljeća počinje se govoriti o “mističnoj teologiji”. Može se reći da je značenje toga izričaja ono što mi danas nazivamo “duhovnošću” ili “duhovnim životom”. Pojam “mistična teologija”, na široko se rabio sve do kasnog 18. stoljeća. U početku je pojam “mistika” označavao i praktične teoretske vidike Božjega djelovanja u duši čovjeka, a kasnije se postupno sužavalo značenje pojma “mistika”, pa se “mistika” svela na označavanje samo izvanrednih očitovanja Božjega djelovanja, kao što su ekstaze, vizije, bilokacije itd. Kada se “mistična teologija” više nije bavila najuzvišenijim nutarnjim stanjima duše, od 17. stoljeća dodavao se pojam “asketska teologija”, koja je označavala prvo razdoblje duhovnoga života i priprave za mistično sjedinjenje duše s Bogom. Takva podjela duhovnoga života na mistični i asketski život nametnula se i nalazimo je u ranom 20. stoljeću kod duhovnih pisaca, kao što je Tanquerey. Takva su izdanja toga djela duhovno hranila naraštaje svećenika i laika, slično kao i veliki rječnik duhovnosti. Danas se izraz “duhovnost” općenito prihvaća, dok se izrazi “mističan”, “mistika” uzimaju samo za onaj dio duhovnosti koji se tiče dubokih unutarnjih stanja duše, kao i onih izvanjskih i najposebnijih. Pojam “askeza” manje se rabi, dok “askestka teologija” više ni ne postoji. Kao što možemo iz ovoga uočiti, ovaj je razvoj nastao samo unutar kršćanskog katoličkog ozračja. No, u svakoj vjeri se uočava da postoji nešto s onu stranu mističnoga, što svatko promatra s gledišta svoga vjerskog ustroja, što ovisi o tome živi li vjernik svoju vjeru iskreno. Ako živi, u određenom će slučaju doći do istinskoga duhovnog života, čija će očitovanja biti slična bez obzira na različitost vjere. Čini se također prikladnim da, unatoč sličnostima, postoji autonomnost kršćanskog duhovnog života jer ga tijekom njegovih etapa posebnim čini Kristova prisutnost. S tog gledišta ovdje se ne utvrđuje fenomenologija duhovnoga života tako da bi ona odgovarala svim vjerama. Riječ “duhovnost” ovdje zadržava svoj uobičajeni smisao kršćanske, a posebno katoličke duhovnosti. (o. Mato Miloš)
