Vjekovna borba za duše
Od pada u grijeh, pa do današnjeg dana u svemiru se vodi teška borba između Krista i Sotone. Ta borba je isključivo borba za um. Za moj i tvoj um bore se dvije oprečne sile, sila Duha Svetoga i sila neprijatelja. O nama ovisi tko će u toj borbi pobijediti. Zahvaljujući time što je Adam zbog prijevare izgubio svoju vlast nad Zemljom, Sotona si je uzurpirao pravo da bude njen predstavnik pred svemirom. Biblija na puno mjesta navodi da je Sotona knez ovog svijeta. Nakon Isusove smrti, Isus je vratio i oduzeo Sotoni vlast nad ovom Zemljom. Nakon Kristovog uskrsnuća Sotona je pobijeđeni neprijatelj. Dok je Krist živio na zemlji, činio je čudesa i znamenje koje je potvrđivalo Njegovo mesijanstvo. Nevjerojatno je kako su ga Njegovi suvremenici odbijali. Djela Duha Svetog koja je Krist činio, nazivali su djelom Sotone. Pitam se, što je još Isus mogao učiniti za te ljude. Biblija kaže: Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim! Izaija 5,20. Isus takav stav naziva bogohulstvo. Jedino je bogohulstvo neoprostiv grijeh. Vrlo precizno je Isus definirao što to ustvari je. Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.« Kako možemo znati je li nam grijeh oprošten? Mnogi vjeruju da odrješenjem grijeha, koje učini svećenik prigodom ispovijedi, imaju jamstvo oprosta. Postoji li ipak neko jamstvo da nam je grijeh oprošten? Jedan je čovjek razgovarao s jednim zatvorenikom, mladim čovjekom, koji je dobio dugogodišnju kaznu jer je ubio mladu djevojku. U njegovom govoru osjetio se nemir, što je vjerojatno bilo zbog zlodjela koje je učinio. Pozivao ga je da prihvati oprost koji mu Krist nudi. Odgovorio je da je bio na ispovijedi, ali nije siguran da mu je oprošteno.
– Ako već meni Bog nije oprostio, – rekao mi je – onda neka barem pokojnicu uvede u raj, jer ja sam kriv za njenu smrt.
– Je li te svećenik razriješio grijeha na ispovijedi? – upitao ga je.
– Je, ali ja ipak nisam siguran da mi je oprošteno. Ustvari, mislim da sam počinio tako veliki grijeh da mi ni Bog ne može oprostiti … to sam učinio svjesno. – odvratio je.
– Ako ne vjeruješ svome svećeniku, koji te pokušao uvjeriti da ti Krist može oprostiti, trebao bi vjerovati samome Bogu. Sigurnost u ono što je Bog rekao, možemo naći u Njegovoj riječi: Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kada rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni? (Brojevi 23,19)
Često raspravljamo o tome postoji li, možda, neki grijeh koji je neoprostiv. Postoji čak i tradicionalna klasifikacija kao „sedam smrtnih grijeha” gdje se želi naglasiti kako su neki grijesi opasniji od drugih. Ipak, krajnja posljedica svakog grijeha, ako ne primimo Kristov oprost, jest smrt. Biblija jasno naglašava: Jer plaća je grijeha smrt … (Rimljanima 6,23)
Isus je pismoznancima i učenim ljudima koji su klasificirali i rangirali grijeh, poručio: Zaista, kažem vam: „Carinici i bludnice dolaze još prije vas u kraljevstvo Božje.” (Matej 21,31) Ovom izjavom Isus nije želio reći da je lakomost carinika lagan i malen grijeh. Također, nije htio ni reći kako je blud mali i neznatan grijeh. Naprotiv, kad je spasio bludnicu koju su htjeli kamenovati, dao joj je savjet „Idi i ne griješi više”. Ono što je Isus želio reći i naglasiti, bilo je da će carinici i bludnici prije uvidjeti svoj grijeh i pokajati se od njih, licemjera, koji misle da su savršeni i bez grijeha. Neoprostiv grijeh je onaj koji sami opravdavamo.
Bogohulstvo na Svetoga Duha: kakav je to grijeh? Jesu li to možda psovke? Nažalost, kao narod poznati smo kao bogopsovači. Biblija govori o tome: Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svojega, jer Gospod neće pustiti bez kazne onoga, koji uzima ime njegovo uzalud (Izlazak 20,7). Ovo je Božja zapovijed i psovanje Boga svakako je velik grijeh. Kao svaki drugi grijeh, za sobom ostavlja i određene posljedice. Ali to ipak nije neoprostiv grijeh.
Objašnjavajući djelovanje Svetoga Duha, Isus je objasnio i Njegovu zadaću: A kad on (Duh Sveti) dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda (Ivan 16,8).
Koliko god nam to izgledalo čudno, Duh Sveti neprestano djeluje u našem životu: bilo preko savjesti, prirode, bilo preko Božje riječi: čitali li je mi sami ili slušali od nekog drugog. Ma koliko da smo grešni (i upravo zato), Duh Sveti učinit će sve kako bi nas upoznao s Kristom i priveo spasenju. Postoji još jedna situacija bogohulstva na Svetoga Duha. Kad čovjek učini neki grijeh, i pored Božjih obećanja, on uporno može odbacivati ponuđen Kristov oprost. Može tvrditi da je njegov grijeh toliko velik da ga Bog ne može oprostiti. Takvo stanje neprihvaćanja i odbacivanja oprosta može postati bogohulstvo na Svetoga Duha ako ostanemo uporni u odbacivanju Božjeg oprosta. To je česta pojava koja se događa jer mi ljudi često mislimo kako moramo ispaštati za svoj grijeh. Krist je farizejima, zapravo, objasnio njihov najveći problem. Oni nisu prihvatili Isusa kao Božjeg Sina i tako su odbili bilo kakvu mogućnost oprosta. Mi se deklarativno možemo predstavljati kršćanima, ali ne prihvaćajući oprost koji nam Bog nudi, odbijamo priznati Isusa Krista za Božjeg Sina i na taj način gubimo vječni život. Sam Isus rekao je: Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu (Ivan 3,36). Prihvatiti oprost može samo onaj koji vjeruje u Božjeg Sina i ono što je On za nas učinio. … (Z. Presečan)
