Glas iz Karmela

MOLITVA TIJELA

U knjizi „Škola moljenja“ Hanri Caffarel sa svojim suradnicima opisuje razne načine i sredstva koja pomažu kod molitve. Govore i o našem tijelu u molitvi. „I tijelo sudjeluje u molitvi. Tjelesne kretnje i držanje nerijetko pomažu raspoloženjima duše podržavajući ih i potkrepljujući. »Molitva traži od nas da budemo potpuno ispravni«, pisao je Robert d’ Harcourt, »kako se dolikuje čovjekovoj biti. Zahtijeva da ispunjujemo svoje određenje, da budemo utjelovljeni duh i produhovljeno tijelo.«  Crkva je uvijek to isticala pa je tijelu dala važnu ulogu u bogoslužju. Ali i u šutljivoj i samotnoj molitvi pred Bogom držanje može biti odraz duše. »Tijelo je po svojoj naravi izražajna slika duše.«  Bili smo iznenađeni čitajući odgovore čitatelja na našu anketu. Nekim duševnim porivom pronalazili su kretnje kojima su u prošlim stoljećima vjernici izražavali svoje kajanje ili potpuno predanje Bogu. Koje su to kretnje? „Čovjek zahvaćen pobožnim zanosom«, piše Romano Guardini, »pada na koljena, klanja se do zemlje, sklapa ili raskriljuje ruke, udara se u prsa, prinosi dar, itd … « Tako čine za vrijeme molitve naši čitatelji s kojima se dopisujemo. Na prvom mjestu spominju znak križa kojim često počinju svoju molitvu:

– Prekrižim se kao slobodan čovjek koji vlada sobom, polagano, svjestan da se obraćam Svetom Trojstvu. – Učinim smireno veliki znak križa, ovijem njime sebe da se ogradim od svega što nije Bog. Uputno je da ponovno dozovemo u sjećanje duboki smisao ove kretnje koju često vršimo mehanički. Donosimo izvadak iz Guardinijeve knjige „Sveti znakovi“: “Saberite se i stavite u taj znak sve svoje misli i čitavo svoje srce. Osjetit ćete koliko vas prožima, napunja milošću, posvećuje. Zašto? On je znak otkupljenja. Na križu je Isus spasio čovječanstvo, po križu posvećuje sve ljude. Učinimo znak križa prije molitve da nam, oslobođenim od svih briga, pripremi srce, maštu, volju. Ponovimo znak križa poslije molitve da ostanu u nama primljene milosti: u napasti da nas jača, u pogibelji da nas štiti.« Na početku molitve najprirodnije je kleknuti. Prema mišljenju nekih čitatelja to je stav ovisnosti, poniznosti i kajanja, stav vjere i molbe. Nije li to prema Evanđelju svetog Luke Kristov stav u Maslinskom vrtu? – Klečanje mi mnogo pomaže da se sjetim nazočnosti Božje i da se saberem. Klečim pred svojim raspelom. Nemoguće mi je drukčije moliti. Čini mi se da je tjelesno držanje dio molitve, jer tijelo i duša tvore jedno. Pred Bogom smo potpuni ako i tijelo sudjeluje u našem nastojanju. Pred križem možemo jedino klečati. – Katkada me tjeskoba ili strah, umor ili mlitavost, nemar, kajanje, čak i žarki zanos mogu spriječiti da se izrazim u molitvi, ali klečeći mogu sve iskazati. I klečim dalje iako više ne znam moliti. – Kleknem i duboko se naklonim da me prožme svijest ništetnosti i ovisnosti o Bogu. To je stav poniznosti i iskrenosti. – Klečim uspravno, na tlu, spuštenih ruku niz tijelo. Time iskazujem prinos, molbu, dobru volju, a u isto se vrijeme opušta tijelo. Malo po malo tijelo iščezava iako sudjeluje u molitvi. Sjetimo se odlomka iz knjige Ch. Peguyja, Otajstvo svete Nevine dječice  gdje se opisuje „uspravno klečanje“ svetog Ljudevita i francuskih vitezova: „Sva podložnost li sva ljudska počast ne mogu biti ravne vrijednosti dobre molitve i uspravnom klečanju ovih slobodnih ljudi. Sva podložnost ljudska ne može biti vrijedna koliko trenutak uzdignuća, iskrenog uzdignuća jednog vapaja predane ljubavi.« Još više negoli klečanje, prostrtost na tlu izražava, ništavilo stvora pred Bogom, Taj su stav, uobičajen u srednjem vijeku, sačuvali do danas veliki monaški redovi. Izgledalo je da su ga vjernici poslije toliko stoljeća potpuno zanemarili. No da bi izrazili Bogu svoje osjećaje, neki se i danas služe tim pokretima dajući im smisao. – Kad mogu prostrem se na tle i tako ostanem neko vrijeme, katkada dvije do tri minute a nek da četvrt sata. Takvo mi ponizno držanje izgleda najprirodnije pred Bogom.- Ostajem potpuno prostrt na podu svoje sobe licem prema tlu. Takvo me držanje izvrsno pripremi na molitvu, nadasve na večernju molitvu. – Katkada kad molim u kući, dubokim poklonom najbolje izrazujem potpunu ovisnost o Bogu.“