Sedam riječi Uskrsnuloga – izvor života

Danas ćemo razmatrati o trećoj, četvrtoj riječi Uskrsloga:  „Prinesi prst ovamo  i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ (Iv 20,27) Toma nije bio prisutan kad je Isus u uskrsno jutro stupio među svoje učenike. Kad su mu učenici o tome pripovijedali, posumnjao je u to. Htio je imati dokaze. Želio je dodirnuti Isusove rane. Kad je Isus zatim osam dana poslije još jednom kroz zatvorena vrata stao usred svojih učenika, poziva ovom riječju Tomu da svoj prst stavi u rane njegovih ruku i svoju ruku u njegov bok. Ovdje se ne radi samo o dodiru Uskrsnuloga, nego o tome da Toma dodiruje Uskrsnuloga upravo u njegovim ranama. Uskrsnuli je istodobno raspeti koji na sebi još uvijek nosi rane smrti. Ali te rane su proslavljene, pretvorene u bisere. Rane su gotovo najdragocjeniji Isusov dio. U njima postaje vidljiva njegova ljubav. Isus poziva Tomu da ga dodirne upravo ondje, gdje njegova ljubav postaje iskusiva, u ranama, i da istodobno opipljivo osjeti ljubav. Iskustvo ove ljubavi koja je postala vidljiva, koja je pobijedila smrt, dodir rana na kojima se događa čudo vjere, svladava apostola. On odgovara: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Dodirujući rane Uskrsnuloga spoznaje da Isus nije samo Gospodin i Bog, nego njegov Gospodin i njegov Bog. Uskrsnuće dovodi Tomu u osobni odnos s Isusom Kristom. Sada on spoznaje tko je Isus, ali ne više teoretski nego u intimnome susretu i dodiru njegovih rana. Tu on dodiruje upravo njegovo srce koje je Isus za nas otvorio na križu. Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da zajedno s Tomom dodirnemo Isusa u njegovim proslavljenim ranama. Kad u Euharistiji uzimamo u svoje ruke Isusovo tijelo, stavimo tada svoje prste u njegove rane koje će naše rane ozdraviti i preobraziti. „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26) Riječ, koju Isus upravlja učenicima iz Emausa na njihovu putu, izaziva nas da ponovno promislimo svoj vlastiti put. Na našemu putu k Bogu postoji ne samo slava uskrsnuća, nego i trpljenje. A uskrsno vrijeme nije nikakvo jamstvo da je sve u našemu životu krasno. I tu nas zadesi trpljenje, i tu nepredviđene stvari ometu naš put. Uskrsnuli nam pokazuje mogućnost da s ovim protivštinama postupimo tako da nas ne slome, nego otvore za nove mogućnosti. Naš put do slave, do „doxa“, do jedinstvena lika koji je Bog namijenio nama, ide preko nekih nevolja, preko onoga što nam se dogodi izvana. Tajna uskrsnuća je da trpljenje, koje osujeti naše planove ne slomi nas, nego samo naše predodžbe o nama samima, o našemu životu i o Bogu. Kad dopustimo da se naše predodžbe i iluzije, koje svako malo stvaramo o sebi i svome životu, slome, otvaramo se za naše pravo sebstvo, za jedinstvenu sliku koju je Bog o nama načinio. Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da o svome životu razmišljamo u svjetlu ove riječi. Tada ni usred bolnih iskustava našega života nećemo izgubiti nadu. Jer sve što nas tišti i vuče prema dolje, ne može nas rastaviti od života koji nam je Bog namijenio. Ono tjeskobno samo je tjeskoba koja nas želi otvoriti za tajnu Boga koji oživljuje mrtvo i daje da procvate ukočeno. „Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!“ (Lk 24,39) Nakon što su se učenici iz Emausa puni radosti vratili natrag u Jeruzalem i apostolima ispripovijedali što su putem doživjeli, sam Isus staje među učenike. Ipak nas reakcija pomalo čudi. Učenici, koji su još tako oduševljeno pripovijedali o susretu s Uskrsnulim, sada se uplaše što sam Isus staje među njih. Isus govori o njihovoj dvojbi i njihovu strahu. I da ih smiri, upućuje ih na svoje ruke i noge. I zatim govori riječ koja za mene sažima tajnu uskrsnuća: „Ego eimi autos“ = „Ta ja sam“. To je više od samoga naputka da je on Uskrsnuli. „Autos“ je za stoičku filozofiju slika nutarnjega svetišta čovjeka, posvećenoga područja pravoga sebstva. Isus je u uskrsnuću postao potpuno on sam, potpuno taj jedinstveni čovjek koji je istodobno i Božji Sin. Ako o toj riječi Uskrsnuloga meditiramo tjedan dana i uza sve što činimo uvijek ju iznova govorimo, mi ćemo i za sebe iskusiti tajnu uskrsnuća. Ta će riječ ponajprije zvučati banalno. Ali ako tu riječ izgovorim u svoje susrete s ljudima, spoznat ću da često to nisam ja, nego da želim ispuniti očekivanja drugih. Ja se njima prilagođujem. Savijam se. Igram puno uloga. I u mome osobnome životu i na mome osobnome putu stavljam sebe često pod pritisak da ostvarim neku određenu sliku o sebi i svojoj duhovnosti. Kad sam ovu riječ neko vrijeme izgovarao u sve što sam činio govorio, doživljavao, razmišljao, odjednom sam osjetio neizmjernu slobodu. Ja jednostavno smijem biti ja. Nikomu ne moram ništa dokazivati. Ne moram ispunjavati očekivanja. Smijem biti ovaj jedinstveni čovjek. To me rasterećuje od svakoga pritiska pod koji sebe tako rado stavljam. Ta sloboda od svakoga pritiska očekivanja za mene je izraz uskrsnuća. Ta me riječ, kad ju uistinu svaki dan nosim sa sobom, uvodi u tajnu uskrsnuća i u tajnu života bez veriga.