Dozvolimo Uskrslom Isusu da nam se približi
Prema Luknim evanđeoskom odlomku (Lk 24,13-35) koji se čita na nedjelju Uskrsnuća p. Didier-Joseph Caullery, karmelićanin, iz samostana Avon u Francuskoj koji je pripremao karmelske korizmene duhovne vježbe, pripremio je i ovo razmišljanje. Na ovaj lijep dan Uskrsa, dopustimo Kristu razapetom da nam se približi. Nije tako lako dopustiti da nam se netko slobodno približi. Često smo pozivani na oprez, a osobito prema drugima. Što može željeti ovaj čovjek koji hoda po istom putu kao i ova dva prijatelja koji su zbunjeni posljednjim događanjima u Jeruzalemu? Uistinu su zbunjeni. Sve se to tako brzo dogodilo: uhićenje Isusa, lažno suđenje, mučenje, brza osuda i ta scena na Kalvariji koja ostaje urezana u njihovo sjećanje. Oni ne razumiju i još uvijek su pod traumatskim učinkom tih dramatičnih sati. Prati ih nepovjerenje. Ali ovo pitanje stranca kojega su susreli na putu, koliko god bilo uznemirujuće, daje početak jednoj novoj avanturi. Ne, povijest se nije zaustavila na brežuljku Golgota niti u hladnoći novog groba zatvorenog u žurbi. Možda život poklanja novi susret? Život se uvijek poziva. A čovjek, nepoznat na putu u Emmaus, danas nam se ponovno približava. Jer Bog je odlučio uvijek se približiti svojoj djeci u svako doba. Nije čovjek koji se približava Bogu, nego je Bog koji dolazi da se susretne sa svakim čovjekom, bez obzira na njegovu povijest i njegovu nadu, čak i ako je ona ugašena. Dozvolimo Uskrslom Isusu da nam se približi. Nepoznati na putu se otkriva. Tijekom cijelog našega puta kroz korizmu otkrili smo iskustvo blizine Kristu. Hoće li ga izbrisati tako brzo kao što se zatvara knjiga i koja se vraća u knjižnicu? Ali ta prisutnost Ljubljenog, koja se očitovala kroz ovu korizmu, ostavila je okus, hrabrost, mir … Dopustili smo da kamen našega života bude obrađen Ljubavlju Božjom i njegovim Milosrđem. Bog nije mađioničar koji pretvara stvarnost kako bi nam život učinio lakim. On je Prisutnost koja u svome Sinu Isusu prošao kroz ruganje, patnju i smrt da nas pronađe u našem ranjenom čovještvu i poziva nas na Život, na Život uskrsnuća. Trebamo napustiti svako zatvaranje. Trebamo imati hrabrosti za novi put i za obitavanu riječ koja će biti puno više nego neodređeno sjećanje iz djetinjstva. Riječi i geste koje su prošle kroz strah, usamljenost, uklanjanje grijeha da bi konačno otkrili da Bog nije tamo gdje smo ga ostavili, zaključan u definiciji, grob sagrađen našim rukama: On je Prisutnost zauvijek. Isus nam daje sastanak i čeka nas negdje drugdje. Grob je otvoren. Život je pobjegao. Uskrsli, čuvajući znakove svoje muke, čeka nas i prihvaća nas. Kamen grobnice je bio odvaljan. Smrt je ostavila svoje okove, Život se vraća. Poput proljetnog cvijeta koji se probudi, imamo hrabrosti otvoriti naše srce da pustimo da život ovog čovjeka koji hoda pored nas navodnjava naše postojanje. Kao i dvojica prijatelja iznenađena prijateljskom prisutnošću ovog nepoznatog stranca koji je postao tako blizak, vičimo svom svojom snagom: ” Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku Ostani s nama jer je večer i dan je sada u zalasku”. S njima otkrivajmo da se Bog u svome Sinu Isusu predstavlja prisutan u našoj povijesti, bliskosti, prijateljstvu i delikatnosti. Hoćemo li ga pozvati da dođe u našu kuću? On želi biti Gost naših života zauvijek. Na nama je da ga prihvatimo. Da ga primimo. Završavajući ove duhovne vježbe želio bih da nam br. Lovro ponovno šapće u naše uši: “Sjeti se onoga što sam ti preporučio, to jest, često misli o Bogu tijekom dana, tijekom noći, u svakom svome djelovanju, u svojim pobožnim vježbama, čak i za vrijeme slobodnog vremena ” (Pismo 10). Slijedeći preporuke našega br. Lovre pozvani smo, kao i dvojica prijatelja na putu prema Emausu, učiniti sretnim ovo iskustvo: Bog, u svojemu Sinu Isusu, hoda pored nas, uvijek, u svakom trenutku. Krist je uskrsnuo! Uistinu je uskrsnuo, aleluja ! Sretan Uskrs svima koji slušaju!
