Sretni koji trpe s njime

Otvara se tjedan…drugačiji od drugih tjedana. Bog – u svom Sinu Isusu Kristu – odjenuti će odjeću poslužitelja, poniznog sluge, sluge osuđenog na smrt. Ali Isus je najprije odlučio proslaviti blagdan Pashe zajedno sa svojim učenicima. On im povjerava ovo poslanje « da čine to njemu u spomen ». Ustavši od stola, Isus uzima pregaču poslužitelja da bi oprao noge onima koji imaju službu naviještanja Radosne vijesti Uskrsnuća. Isus klekne pred svakoga od onih koje je pozvao i koji su ga slijedili, a da nisu uvijek razumjeli sve što čini. On, Isus, bio je toliko drugačiji od onoga što su im pismoznanci govorili o Bogu…stoga je i moguće razumjeti njihovu potpunu smetenost tih nekih dana! Isus klekne pred svakoga od nas, usprkos određenom otporu koji mu pruža Petar. Sljedećeg četvrtka kleknut će pred svakog od nas. Predložit će da nam opere noge, ove ranjene i umorne noge slijedile su tolike idole koji nude prolaznu, kratkotrajnu sreću … Svakome od nas Isus će postaviti isto pitanje: “Želiš li mi dopustiti da ti operem noge?”. Krajnje pitanje koje nas uranja u srce Božje, po njegovu Sinu, Isusu Kristu jest: «Kada ćeš prihvatiti da živiš od mog života?» Jedan tjedan se otvara. Na sudskom postupku optužuju ga da se predstavljao kao Ljubljeni Sin Vječnoga Oca. Osuđen je jer je tvrdio da je Sin Božji. On je slika Očeva. Dan kada ga je krstio Ivan Krstitelj na rijeci Jordanu, i Preobraženje na gori Taboru, Bog, njegov Otac, nas je zamolio da ga slušamo. U njega je ulio svu svoju ljubav. A što smo mi učinili od ove zapovijedi? Kako su njegove riječi utisnute u naše srce? Kako se njegova Riječ iz naših Biblija, nastanila u našem životu, da hrani naša djela i da obnavlja naše svjedočanstvo? Ovo tijelo o kojemu je Marija brinula i odijevala ga, bit će mučeno. Njegovi mučitelji žele ušutkati Riječ, a jedini mogući način je da ga pribiju na ovo drvo, na ovaj križ. Zašto bi netko zakucao ruke na križ, koje nisu činile ništa drugo nego blagoslivljale, prihvaćale, praštale i dijelile? Zašto vezati noge Onoga koji je uvijek hodao želeći susretati koje je netko u životu ranio, one koji su živjeli “bez ikakve nade”, ili koji su bili žrtve svega zla …? Ovoga tjedna ćemo se prisjetiti da nas Isus prati i da nas posjećuje u svakoj našoj patnji. Bog svojom prisutnošću ispunjava naš ljudski križ. Sin glasnim krikom izražava svoju bol i pridružuje se suzama onih koji više ne razumiju i ne znaju kako se više nadati. Ovoga tjedna, Bog ima susret sa muškarcem, sa ženom, s mladićem, sa djetetom, na Golgoti. Međutim, prije svoje smrti, Isus Krist, Sin Božji, nam povjerava, bez ikakve oporuke, svoju Majku, Djevicu Mariju: « Evo ti majke. ». Ona je njegova učenica koja će nas u svakom trenutku voditi k svome Sinu. Ovoga tjedna Bog pada na koljena pred svakim od nas. Ovoga tjedna Boga su razodjenuli, bičevanje će raskrvariti njegovo tijelo, prije nego li ga zakucaju čavlima na križu. Ovoga tjedna Isusa žurno polažu u grob. Za svetkovinu subote, vremena koje je pridržano Bogu, neće biti vremena da se pobrinu za mrtvo tijelo Božjeg Sina. Ovo je tjedan svih susreta s ismijavanjem i nasiljem, nerazumijevanjem i prezirom. Ovaj tjedan, jest trenutak kojega je Bog odabrao da nam iskaže dokle ide njegova ljubav. Ona je bezgranična. Štoviše, ona je vječna, jača od smrti, od cjelokupne smrti. Dakle, ovaj tjedan bilo bi dobro zvati Sveti – Veliki tjedan: jer on nam otvara put u novi život: već nam sjaj Uskrsnuća naviješta… Učinimo od ovog tjedna sveti – veliki tjedan. On će nam reći sve o Bogu i njegovu Sinu. Duh Sveti će nas voditi u samo središte Ljubavi Presvetog Trojstva. Dopustimo da nas i brat Lovro pouči i ovog tjedna. Kad se približava svojoj vlastitoj smrti, brat Lovro piše pismo jednoj sestri koja pati – 17. studenog 1690.:  «Ne molim Boga da Vas oslobodi Vaših patnji, ali ga od srca molim da Vam dadne snage i strpljivosti podnositi ih sve dok se njemu sviđa. Tražite utjehu samo u njemu. On Vas je na križ pribio i on će Vas osloboditi kad se to njemu učini pogodnim. Sretni koji trpe s njime. Priučite se trpjeti s njime i moliti ga za snagu da strpljivo nosite sve što Vam on nametne, sve dok on smatra prijeko potrebnim. Ljudi u svijetu ne shvaćaju i ne prihvaćaju te istine. Tome se ne čudim jer oni pate kao ljudi ovoga svijeta, a ne kao kršćani. (…) Želio bih da uistinu iskusite da nam je Bog često bliži u bolesti nego kad se u punom zdravlju radujemo.  Ne tražite boljega liječnika od njega. Koliko ja mogu prosuditi, samo nam on može pomoći. Svo svoje pouzdanje stavite u njega i brzo ćete osjetiti učinke, koje mi, na žalost, onemogućujemo time što se više uzdamo u zemaljske ljekarije negoli u Boga… Kakve god lijekove upotrebljavali, oni će vam koristiti samo onoliko koliko Bog hoće. Ako patnje dolaze od Boga, samo ih on može izliječiti. A on često šalje tijelu neku bolest da bi dušu izliječio…. Koliko god Vi mene držali sretnim, ja zavidim Vama. Bolovi i patnje bili bi za mene raj, samo ako bih ih mogao trpjeti u Bogu, a najveća zadovoljstva značila bi za mene pakao ako bih ih kušao bez Boga. Bila bi mi, dakle, velika radost trpjeti nešto za Boga. Još malo vremena pa ću i ja poći na put k Bogu. Idem k njemu i morat ću položiti račun pred njim. Sva muka čistilišta, makar trajala do konca ovoga vremena, bila bi mi ugodna kad bih mogao samo jedan jedini trenutak ugledati Boga u stvarnosti. U ovom me životu tješi to da kroz vjeru ponekad gledam Boga tako da bih gotovo mogao kazati: Više ne vjerujem, ja vidim! Ono o čemu nas vjera uči — doživljavam iskustveno. U tom unutarnjem doživljavanju i u nepokolebljivoj sigurnosti vjere hoću s Bogom živjeti i umrijeti. Uvijek se držite Boga! On je jedina snaga i utjeha u Vašim patnjama.» (Pismo 11). (Pripremljeno po razmatranju p. Didier-Joseph  Caullery, ocd (samostan Avon)