Želimo vidjeti Isusa

Neki Grci su zatražili od Filipa da vide Isusa: «Želimo vidjeti Isusa», stoji na početku današnjeg misnog evanđelja. Htjeti vidjeti Isusa, slijediti ga, biti tamo s Isusom. Nije li to i naša želja ove zadnje korizmene nedjelje. Jedno nas pitanje može zaokupiti: jesmo li mi bića želja, želja za Bogom? I doista, ovo pitanje: « Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa », može djelovati na nas poput kvasca i otvoriti nam istinski put obnove naše vjere. Moramo krenuti novim putem koji će se sastojati od postavljanja sržnog pitanja: jesmo li mi promatrači Boga? Stvorenja koja se propituju o Bogu i o Onome koga je Bog nama poslao, o Isusu Kristu. Vidimo da svaki susret s Isusom, o kojima svjedoče Evanđelja, izaziva kod osoba s kojima se Isus susreće neki oblik oslobođenja. Kroz njih je prostrujala nova životna snaga, otvorila ih za smiona djela, jer je ta davno pokapana smjelost u njima godinama čamila u nekoj vrsti sterilnosti. Jer htjeti vidjeti Isusa postaje sada ključ unutarnje preobrazbe, korjenite i nabijene energijom, koja ide tako daleko da predlaže i drugima neka krenu istim putem, putem oslobođenja. Susresti Isusa znači, izložiti se – osloboditi u sebi riječi i geste, čiji je jedini izvor – Evanđelje, a ne ova ili ona pravila dobrog ponašanja, ovaj ili onaj moral. Radi se dakle o tome, da se usudimo imenovati sav svoj strah ili tjeskobu i otvoriti prostor za preporod, baš kao što je Isus predložio Nikodemu: « On će te roditi nanovo, odozgor» (Iv 3, 3).  Htjeti vidjeti Isusa znači i preuzeti jedan drugi rizik: odbaciti svoju vlastitu volju kako bismo krenuli putem Evanđelja koje će nas potaknuti na hod od početaka do početaka,  životnom dinamikom, u neprestanom razvoju. Moramo priznati da smo pozvani odabirati i to tako da svaki naš odabir nema nikakve druge korijene osim ljubavi prema Bogu i bližnjima. Treba a priori odbaciti baš sve kako bi Duh Sveti, Duh ljubavi Oca i Sina, mogao „navodnjavati“ naš život. Trebamo odbaciti određena uvjerenja koja su s vremenom okoštala i odabrati uski put života u Bogu, slušajući Duha Svetog. Važno je uvidjeti da nismo više mladi kao rosa i da je vrijeme kada samo vjerovali da posjedujemo Boga, daleko za nama, te osloboditi prostor za življenje u Bogu. Hoćemo li stoga prihvatiti ovaj novi Savez kojega predlažu mnogobrojni biblijski svjedoci vjere, a posebice Proroci? Bog želi utisnuti u naše srce svoj zakon ljubavi i milosrđa. Jesmo li spremni prihvatiti ovaj Zakon ljubavi? Bog nas međutim, poznaje, i dolazi nas susresti punih ruku, s kojih se prelijeva milosrđe. Ovaj melem ponovno stvara i daruje novi život. Jer Bog nestrpljivo iščekuje susret s nama, takvima kakvi jesmo, bez maske, otvorenog lica. Želi nam se otkriti. Zato traži istinski, radosni, neograničeni susret. Ne podnosi više naša beskrajna lutanja, bez ikakvih rezultata. Znači, dopušta svom Sinu istinski susret s nama. «Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa ». Hoćemo li i mi to poželjeti ovoga tjedna? Želim vam svu sreću s takvih zahtjevom. Iako nesavršeno, čak i rizično, Bog nam uvijek dolazi u svome Sinu, Isusu Kristu. Primimo ga! Nemojmo čekati na njegova dobročinstva, idimo mu u susret. On nas pozna, štoviše, on nas ljubi. Neki Grci su zahtijevali da vide Isusa: « Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa». (Iv, 12, 20) Možda ćemo i mi to tražiti. Međutim, u dubinama našeg srca, može se čuti jedan glas – Isusov glas. On nam šapuće: «Gle, stojim na vratima i kucam, hoćeš li mi otvoriti? ». Neka nam brat Lovro od Uskrsnuća pomogne da i mi zamolimo za ovu milost da vidimo Isusa. On nam govori u jednom pismu redovnici kako tražiti vidjeti Boga vjerom i kako prakticirati unutarnji razgovor s Njim: „Najsvetija i najpotrebnija praksa u duhovnom životu je Božja prisutnost, koja se sastoji u tome da se svidimo Njemu i naviknemo na Njegovo božansko društvo, da u svakom trenutku skrušeno razgovaramo s Njime, bez nekih pravila i bez mjere; osobito u vrijeme kušnji, tuge, suhoće, gnjeva, pa čak i nevjera i grijeha. Ovu vježbu treba primjenjivati kontinuirano tako da sva naša djela budu neka vrsta malih razgovora s Bogom, ali bez nekog proučavanja – onako kako dolaze iz čistoće i jednostavnosti Srca. «Poslat ću Vam jednu od spomenutih knjiga koje govore o nazočnosti Božjoj, u čemu se, po mojem mišljenju, sastoji sav duhovni život. Uvjeren sam da svatko može u kratko vrijeme postati čovjek duha, ako se u svakidašnjem djelovanju doista bavi mislima o nazočnosti Božjoj. Da bi se to postiglo, treba da srce bude slobodno od svega ostaloga, jer: Bog ga želi cijela. Ali, Bog naše srce ne može potpuno imati ako ono nije sasvim slobodno od svega što nije on. On ne može tada djelovati u srcu onako kako njegovoj volji odgovara. U svijetu nema sretnijega i ljepšega življenja od onoga u kojemu čovjek trajno komunicira s Bogom. To može razumjeti samo onaj koji to svaki dan čini i doživljava. Ipak, ja Vas ne nagovaram da se s toga razloga odlučite tražiti Boga. (…)Kad bih bio duhovni vođa, svakome bih savjetovao tu vježbu, toliko mi se ona čini nužnom i, istodobno, toliko laganom.  Kad bismo znali koliko nam je potrebna milost i pomoć Božja, nikada, čak ni načas, ne bismo Boga gubili s očiju. Vjerujte mi to i odvažite se odmah na svetu i nepokolebljivu odluku: da se nikad nećete dragovoljno udaljiti od njega i da ćete ostatak dana provesti u njegovoj svetoj nazočnosti, ljubeći ga i  – ako on to drži ispravnim – odričući se svih zemaljskih i nebeskih radosti. Trudite se oko ovoga djela i budite sigurni da ćete, ako ste ispravno postupali, ubrzo osjetiti učinke. Ja ću Vas u tome pomagati molitvama, iako su one siromašne: preporučujem se od srca Vašim molitvama i molitvama Vaše zajednice i pozdravljam sve, a posebno Vas» (Pismo br. 3)

(Pripremljeno prema tekstovima p. Didier-Joseph Caullery, ocd (samostan Avon))