Ova je emisija pripremljena prema tekstovima o. Didiera-Josepha Caullerya, karmelićana, iz Avona u Francuskoj u sklopu karmelskih korizmenih duhovnih vježbi koji se šalju elektroničkom poštom. Tema ljubavi Božje, piše o. Didier, njegova beskrajnog milosrđa, provlači se kroz sva tri čitanja ove nedjelje, takav refren se ne iscrpljuje nego snažno ponavlja sržnu poruku našeg vjerskog života: «Bog je toliko ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca. » (Iv 3,16) Božje milosrđe je uistinu konstanta biblijske povijesti. Ono se objavljuje tijekom cjelokupne svete povijesti. Bog koristi za svoj narod sva moguća sredstva, da ih potakne na obraćenje, pa tako i na naše obraćenje, danas. Bilo bi nam dobro da pročitamo i da polagano razmatramo navedene uvodne retke prije dijela svete mise o Posljednjoj večeri, koji se izgovaraju za vrijeme svake Euharistije. Ponovno pročitajmo uvodni izvadak iz čitanja od ove nedjelje. U njemu piše kako je postavši čovjekom, On (Krist) vodio ljude prema svjetlu vjere, jer ljudi su išli prema tami; krštenjem u vodi učini da se iznova rode, te podade ljudima, rođenima u grijehu, moć da postanu djeca Božja. Međutim, ovaj poziv da postanemo sinovi Božji neće se dogoditi bez našeg sudjelovanja. Isto tako, Evanđelje od ove nedjelje ustrajava na tome da se uputimo prema svjetlu. Jednom riječju: da budemo dovoljno hrabri i da spoznamo vlastite „slijepe ulice“, ove besciljne puteve koji nas nagone da idemo u suprotnom smjeru od Evanđelja. Isto tako, Ivan ustrajava u pripovijesti iz Evanđelja od ove nedjelje: onaj tko djeluje u istini, dolazi na svjetlo. Na kakvu smo istinu pozvani? Nismo, dakako, postavljeni ni na kakav nebeski sud. Pozvani smo na susret, tijekom kojeg, nakon što prihvatimo da svaki od nas imenuje svoju istinu, biti ćemo pozvani dopustiti da voda milosrđa proteče nad nama u izobilju. Sv. Pavao nas podsjeća: « Ali, Bog, bogat milosrđem… ». Kako ćemo ovoga tjedna primiti ovu snagu (moć) i živjeti ju. Nije li Dom kojega kralj Kir predlaže da se izgradi, nakon što je to Jahve od njega zatražio, bio: «Dom milosrđa» ? Možda bih se trebao usuditi prijeći njegov prag. Bog nas tamo očekuje u svom Sinu, Isusu Kristu. Nemojmo ga pustiti da nas čeka! Brat Lovro od Uskrsnuća nas poziva i ide pred nama. Slijedimo ga… Iz ove žive vjere rađa se čvrstoća nade u Božju dobrotu, sinovsko povjerenje u Božju providnost, potpuno i sveopće prepuštanje u njegove ruke … (…) Većim dijelom svog života, brat Lovro nije se zadovoljio time da se „odmara“ od svog spasenja snagom Božje milosti i zaslugama Isusa Krista, nego, zaboravljajući na samog sebe i na sve svoje interese, baca se, kako govori Prorok (Rim 4,18), nasumce u Božje ruke, u ruke beskrajnog milosrđa. Što su mu se stvari činile beznadnije, to se više nadao, poput neke stijene koja pod udarcima morskih valova postaje sve jača i jača … (…) Iz tog razloga je rekao da je najveća slava koju bi on mogao dati Bogu bila – potpuno prkošenje vlastitim snagama i savršeno povjeravanje Božjoj zaštiti, jer se tu radi o iskrenom priznanju vlastite slabosti i o istinskom priznanju svemoći Stvoritelja. (Hvalospjev brata Lovre 44). On povjerava jednom redovniku: „Vidim sebe kao nedostojna čovjeka, krastava i gubava, koji je počinio mnoge zločine protiv svoga Kralja. Potaknut stidom, u dnu duše priznajem svoju drskost i zlobu. Molim ga za oproštenje i prepuštam se njegovim rukama neka čini sa mnom što mu se sviđa. Ali, milostivi Kralj ne samo da me nikako ne kažnjava, nego me prima s neshvatljivom dobrotom. Poziva me za svoj stol, poslužuje me vlastitim rukama, daje mi ključeve od svojih riznica i postupa sa mnom u svakom pogledu kao s najboljim prijateljem. On razgovara sa mnom i raduje me neprestano na tisuće i tisuće raznih načina. Oprašta mi šuteći i ne podsjeća me na moje prijašnje držanje. Dok ga molim da me oblikuje – po svome srcu, vidim sebe bijedna i slaba, ali ipak to milijega Bogu. Eto kako pokatkad promatram sebe u njegovoj svetoj nazočnosti.“