Pogledaj Isusa Drugačije
Želimo danas podijeliti s vama razmišljanje nad evanđeljem koje se čita današnje nedjelje. Isus nas vodi zajedno s Petrom, Jakovom i Ivanom, daleko, na visoku planinu. Bilo da živimo negdje u gradu ili u dolini, na nekom posve osamljenom mjestu ili negdje blizu raskrižja, pozvani smo slijediti Isusa po nepoznatim, ali naseljenim mjestima, a da pri tom ne napustimo svoj vlastiti dom. Težak zadatak, reći ćete! Sigurno, ali silno bitan za ovo korizmeno vrijeme. Isus treba našu pažnju, našu raspoloživost. Zatim nas tjera da ostavimo, kao i njegovi apostoli, naše odviše poznate puteve i da si dopustimo promjenu krajolika. Želi privući našu pozornost, otvoriti naše uši, omogućiti susret s njime. To zahtijeva napor, ali ako poželimo, može se pretvoriti i u milost. Dopustimo Isusu da nas uznemiri, odnosno da nas „pomakne s mjesta“. Često smo zatočenici naših navika, naših „putokaza“, koji su s vremenom – okoštali. Primimo ovaj poziv kao ponuđeni dar u ovom korizmenom vremenu. Bog dolazi unijeti u naš život nešto novo, neočekivano, nepredvidivo. Dopustimo mu da izbaci iz nas sve ono što mislimo da znamo kako bismo mogli doživjeti druženje sa samim Isusom, na posve novi način. Na početku naše molitve, zamolimo ga za istu onu slobodu kojom je Bog obdario našeg Oca Abrahama. Ponovno pročitajmo početak 22. poglavlja iz Knjige Postanka koji nam nudi liturgija ove korizmene nedjelje. “Poslije tih događaja Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: “Abrahame! On odgovori: “Evo me!” (Post 22, 1). Polako ponovimo ovu rečenicu i stavimo na Abrahamovo mjesto svoje ime. Budimo Bogu dostupni, slobodni, otvoreni, spremni reći mu s povjerenjem: “EVO ME! ”. S ovako stečenom slobodom, biti ćemo spremni primiti od Boga, u njegovu Sinu, i njegov posjet. Kako li su se iznenadila ova trojica Isusovih suputnika. Počeli su, ne bez poteškoća, upoznavati Isusa, kako bi se naviknuli na njegovu poruku, na njegovu osobu – i gle, Isus se sada pred njima potpuno preobrazio. Ostao je prepoznatljiv, ali opet toliko – drugačiji. Njegova odjeća sjajila je jače nego li da smo ju oprali najboljim praškom za pranje rublja koji koristimo kad želimo dobiti besprijekorne rezultate. Isusa prate Ilija i Mojsije – dva ključna lika Staroga zavjeta. Zaustavimo se na glagolu « preobraziti ». U rječniku pod pojmom preobraziti nalazimo objašnjenje: «Preobrazba presvlačenjem u svijetao i blaženi izgled. Preobraziti davanjem neobične ljepote i sjaja, preobraženje poboljšavanjem… ». Evo nam dragocjene pomoći za razumijevanje ovog teksta Evanđelja. Čini se da se nazire neki novi put. Ne ponavljamo više neke lijepe definicije koje smo davno ranije naizust naučili. Nalazimo se u vremenu izlijevanja Boga u naš život; Bog nas poziva da ga prepoznamo i da ga upoznamo kako bismo ga bolje ljubili. Dakle, uz ovu sliku preobraženog Isusa čujemo riječi: « Ovo je Sin moj ljubljeni, slušajte ga! » Vidjeti Isusa drugačije, čuti Isusa drugačije. Ne bi li ovo bila dobra vježba za nas na početku korizmenog vremena? Često smo tako naviknuti na sve. Ne znamo vidjeti ništa drugo osim onog što se u nas već utisnulo, bilo da se radi o osobama ili o događajima. Naše uši, naime, već snimaju iste zvukove, iste riječi, čak i prije nego što neka poznata osoba otvori svoja usta. Ako je tako s ljudima, nije li tako i s Bogom? Ne zatvaramo li s vremenom Boga u neke „zaključane definicije“ ili „slike“, koje ma kako lijepe bile, postaju s vremenom – zamrznute, a stalno ih iznova ponavljamo? Kako tijekom ovog korizmenog vremena prihvatiti brisanje takve odavno stvorene Božje slike u nama, i Bogu podariti bjelinu: “I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost” (Mt 17, 2), govori nam Evanđelje? Psalam 62 nam može pomoći u provedbi ove vježbe. U njemu piše: “Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim”. Možda će nam ovo traženje Boga pomoći da govorimo Bogu nekim novim riječima, riječima koje smo „zamiješali“ s molitvom, da postanu dobar svježi i hrskavi kruh, još topao i spreman za degustaciju – koja razveseljava srce. Danas nas očekuje jedan lijepi tekst našeg karmelskog oca, Ivana od Križa koji nas poziva da primimo Isusa kao OČEVU RIJEČ. Pročitajmo ga: « I stoga onaj koji bi sada htio Boga nešto ispitivati ili iskati od njega koje viđenje ili objavu, zapravo bi Bogu nanosio uvredu, jer ne bi svojih očiju usmjerio posve na Krista tražeći izvan njega još kakvu stvar ili novost. A Bog bi mu mogao ovako odgovoriti: Ako sam ti već rekao sve u svojoj Riječi, a to je moj Sin, i sad više nemam druge stvari da ti mogu objasniti, upri svoje oči samo na njega; jer sam ti u njemu rekao i objavio sve, i naći ćeš u njemu još i više od onog što tražiš i želiš… Od onog dana kad sam na brdu Tabor rekao nad njim sa svojim Duhom: Ovo je Sin moj Ljubljeni, u njemu mi sva milina; njega slušajte (Mt 17,5), od tada, velim, podigoh ruku, od svakog onog načina poduke i odgovaranja i postavih je na njega. Slušajte dakle, njega samoga, jer već nemam druge vjere da objavljujem, ni da očitujem drugih stvari. » (USPON NA GORU KARMEL. Knjiga 2, Pogl. 22, odlomak 5.). Zamolimo Duha Svetog za ovu milost: za milost početaka. Prihvatimo praćenje naše braće i sestara katekumena koji se trebaju krstiti da bismo zajedno s njima doživjeli poziv na obnovu naše vjere, našeg DA Isusu, naše volje da ga slijedimo. p. Didier-Joseph Caullery, ocd (samostan Avon)
