Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaEvanđeoska slika o Bogu

Na stvaranje slike o Bogu utječu obitelj i odnosi u obitelji, ambijent, navještaj vjere i autentičnost svjedočanstva onih koji vjeru navještaju, ali i način kako to osoba intelektualno i emocijalno integrira, te moralni put sazrijevanja s više ili manje lutanja. Teško je otkriti do kraja dubinske razloge nastajanja nezdrave slike Boga, jer se radi o zahvaćanju u najskrivenije čovjekove težnje, a čemu se podsvijest na sve načine opire. Ipak se može doći do nekih općih crta. – Tu je najprije jednostrano prenošenje slike Boga. U propovijedi i pouci slika Boga se stilizira prema jednoj riječi ili postavki o Bogu, a slušatelj opet iz svoje nutarnje situacije samo nešto od toga usvaja. Osobit je utjecaj obiteljskog ozračja. Djeca posebno proživljavaju i upijaju baš ono što je u roditelja i odgojitelja u podsvijesti, više nego onu sliku Boga koju im svjesno pružaju. U njih se tako utiskuju svi potisnuti osjećaji tjeskobe i krivice pred Bogom. Zato često djeca religiozno vrlo aktivnih roditelja, ukoliko je ta njihova religioznost nedovoljno evanđeoska i ne autentična te je izraz plod prikrivene tjeskobe pred Bogom, upravo bježe od Boga, dok djeca nereligioznih često traže Boga. Važno je dakle da kod roditelja ili odgojitelja bude ispravan odnos između življene i naviještane vjere. – Na stvaranje nezdrave slike Boga utječe i raskorak između primljene slike Boga i osobno doživljavane. Često se slika Boga gotovo mehanički prima, a da se osobno ne asimilira. Pa dubinom duše i djelovanjem vladaju možda i suprotni zakoni nego na izvana. U pojmovima je kroz pouku i okolinu preuzeta kršćanska slika Boga, ali u dubinama duše djeluje neka druga slika Boga. Možda su odgojitelji previše apstraktno prenosili sliku Boga, tako da nije bila moguća osobna duševna integracija. A također je moguće da zbog općeg racionalističkog duha ili sistema poučavanja u nekom razdoblju sposobnost osobnog doživljavanja ostane nerazvijena. To se onda posebno teško odražava u usvajanje toliko raščlanjene slike Boga kao što je kršćanska. – Do rušenja slike Boga dolazi ondje gdje se ne samo u velikom idealizmu ta slika sa strahopočitanjem poštivala i bila gledana kao daleki ideal, nego gdje se tom uzoru htjelo približiti na praktički neostvariv način te je ta nemoć dovela neke i do odbacivanja Boga ili bolje reći slike o Bogu kakvu su zamislili. Evanđeoska slika o Bogu kao što je prenosi i naviješta kršćanska tradicija, slika je punine i beskrajnog bogatstva. Sve vrijedno na stvorovima mora biti na svoj način i u Stvoritelju kao prauzroku. Sv. Ljudevit Montfoski tako jednostavno i duboko naviješta tu evanđeosku sliku o Bogu“: „Oče naš. Najnježniji od svih očeva, svemoguć u stvaranju, čudesan u uzdržavanju, preljubazan u svojoj Providnosti, uvijek dobar, dapače beskrajno dobar u Otkupljenju! Bog je naš Otac a mi smo svi braća, raj je naša domovina i naša baština. Zar nije dosta samo to da ljubimo Boga i bližnjega i oslobodimo se svih navezanosti na zemlju? Ljubimo, dakle, jednoga Oca i ponavljajmo mu na tisuće puta: Oče nas koji jesi na nebesima. Ti koji ispunjaš zemlju beskonačnošću svoje biti, ti koji si svugdje prisutan; ti koji si u Svecima po svojoj slavi, u osuđenicima po svojoj pravednosti, u pravednicima po svojoj milosti, u grješnicima po svojoj ustrajnoj strpljivosti, učini da se uvijek sjećamo svog nebeskog porijekla, da živimo kao tvoji pravi sinovi i da uvijek sve naše goruće želje budu prema tebi usmjerene. Sveti se ime tvoje. Ime Gospodnje je sveto i strašno – reče kralj prorok – i nebo odzvanja od neprestane slave serafina kojom slave svetost Gospodina Boga nad vojskama– kliknu Izaija. S tim riječima tražimo da ga cijela zemlja upozna te da se klanja otajstvima tako velikog i svetog Boga; da On bude upoznat, da ga ljube i da mu se klanjaju bezbožnici, Turci, Hebreji, pogani i svi nevjernici; da mu svi ljudi služe i slave ga živom vjerom, čvrstom nadom i žarkom ljubavlju odričući se svakoga grijeha. Jednom riječi, tražimo da svi ljudi budu sveti jer je i on Svet. Dođi kraljevstvo tvoje. Kraljuj, o Gospodine, u našim dušama, svojom milošću u ovome životu, kako bismo zaslužili kraljevati s tobom poslije smrti, u tvome kraljevstvu koje je najviša i vječna sreća u koju vjerujemo, kojoj se nadamo i koju iščekujemo: sreća koju nam je Očeva dobrota obećala, koju su nam zasluge Sina Božjega omogućile, i koju nam Duh Sveti po svome svjetlu objavljuje. Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Ništa naravno ne izmiče promislima Božje providnosti, koja je sve predvidjela i sve uredila još prije nego li se nešto dogodi. Ni jedna zapreka ne može je spriječiti u ostvarenju cilja koji je odredila. Zato kada tražimo od Boga da vrši svoju volju, nemojmo se bojati, kaže Tertulijan, da se netko može uspješno usprotiviti ostvarenju njegovih planova, ali ponizno prihvatimo sve ono što je on htio providonosno za nas pripraviti. A mi molimo da vršimo uvijek i u svemu njegovu presvetu volju, koju spoznajemo po zapovijedima, s istom spremnošću, ljubavlju i ustrajnošću kojom ga Anđeli i sveci slušaju u nebu.