Kristovo i naše krštenje

Danas na blagdan Kristovog krštenja i mi se spominjemo tog spasonosnog sakramenta po kojem smo postali djeca Božja i dionici vječnog života. Neka taj sakrament danas bude plod našega razmatranja i zahvaljivanja Gospodinu na toj velikoj milosti. Krštenjem postajemo dionici Kristove muke smrti i uskrsnuća, dionici njegova života dobivamo oproštenje istočnog i drugih grijeha ako se osoba krsti kao odrasla, novi život milosti, pravo na ostale sakramente, postajemo članovi Crkve-Kršćani. Uskrsli Isus je zapovjedio “Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve sto sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20).  Krštenje jest rođenje na novi život u Kristu. Po Gospodnjoj volji ono je nužno za spasenje, kao i sâma Crkva u koju krštenje uvodi. Bitni je obred krštenja uranjanje krštenika u vodu ili izlijevanje vode na njegovu glavu uz zazivanje Presvete Trojice, tj. Oca, Sina i Duha Svetoga. Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrži: oproštenje istočnog grijeha i svih osobnih grijeha, rođenje na novi život kojim čovjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga. Istim cinom krštenik se pritjelovljuje Crkvi, Kristovu Tijelu, i postaje dionik njegova svećeništva. Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se ne može ponoviti. Već od najstarijih vremena krštenje se dijelilo i djeci. Djeca se krste u vjeri Crkve. Ulaz u kršćanski život vodi k pravoj slobodi. Glede djece umrle bez krštenja, liturgija Crkve nas poziva da imamo pouzdanje u Božje milosrđe te se molimo za njihovo spasenje. U slučaju nužde svatko može krstiti, uz uvjet da ima nakanu činiti ono sto čini Crkva te izlije vodu kršteniku na glavu govoreći: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Krštenje je vidljivi znak da postajemo slični, “suobličeni” Isusu Kristu, slični Njemu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Stoga su prvi kršćani krštenje rado slavili u svetoj vazmenoj noći kad Crkva slavi Kristov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Kao što je on kroz smrt došao do slave uskrsnuća, tako i krštenik kroz vodu krštenja dolazi do novog života u Kristu. U današnjem evanđelju, koje govori o kršenju Isusovom na rijeci Jordanu, prof. Zvonko Pažin meditira nad tim tekstom ovako: „Bilo je potrebno da Božji glas upravo zaori s nebesa da bi ljudi razumjeli: Isus je Sin Božji, ljubljeni Sin Božji. U Božićnom smo vremenu vidjeli kako je Sin Božji uzeo našu ljudsku narav da bi nas zaogrnuo svojim božanstvom. Isus je jedan od nas. Po sakramentima inicijacije (krstu, potvrdi i euharistiji) Bog u nama prepoznaje sliku svojega Sina, odnosno samog svojega Sina. Zato i naše krštenje možemo gledati u svjetlu Isusova krštenja, zato i svoje izabranje možemo gledati u svjetlu Isusovog izabranja. Božji proglas Isusu upućen je i nama. Bog mi govori Ti. U prvi tren vjerojatno i ne uviđamo što to zapravo znači da nam se Bog osobno obraća, da svakom pojedinom od nas veli „ti“. Osobina je nekršćanskih i neobjavljenih religija da strahopoštovanje prema Bogu razumijevaju upravo u onom strahu prema onom silnom i ćudljivom Božjem veličanstvu. Bog je neizmjerno uzvišen i udaljen i treba se dobrano potruditi određenim obredima i djelima da bi ga se umilostivilo i da bi ga se ponukalo da nešto za čovjeka učini. A Isus nam je donio posve drugačiju sliku Boga. On je naš Otac, Abba. U času mog krštenja, mog odabranja, Bog mi se obraća, Bog mi se priginje, Bog mi tepa, Bog mi govori „ti“, Bog me uzima u intimu svoga trojstvenoga života, Bog postaje Emanuel, Bog s nama. Doista kako to govore stari kršćanski pisci, Bog je čovjekoljubac. Bog me ljubi. Vrhunac je Božjega stava prema nama to da smo djeca ljubljena. Božja ljubljena djeca. Ne zaboravljeni. Ne bačeni. Ne zabačeni. Nego Božji. A Bog nam je u svome Sinu itekako pokazao svoju ljubav – učinio nas dionicima svoje božanske naravi. Nad Isusom je bila zasvjedočena prisutnost Duha Svetoga. I nama Bog daje toga istoga Duha koji je čisti Božji dar, koji je jamstvo Božjeg odabranja, Božjeg djelovanja u nama i po nama. Božji nas Duh posvećuje da postanemo, budemo i ostanemo njegovi. Za Isusa je njegovo krštenje značilo početak njegova javnog djelovanja. I mi smo sakramentima inicijacije pozvani od Boga kao ljubljena djeca i poslani da pronosimo njegovu slavu. Bog doista na mene računa. Baš kao što je računao na poniznu službu Marije i Josipa, baš kao što je računao na vjernost dvanaestorice apostola, baš kao što je računao na ozbiljnost obraćenja i predanost apostola Pavla, baš kao što je po tolikim svecima činio (i čini!) čudesne i divne stvari. Preduvjet svega. Priznati se grešnim. Isus, bez grijeha, staje u red s grešnicima. Preuzima na se grijehe sviju nas. Da bi naše poslanje i Božje odabranje bilo istinsko, mi trebamo priznati vlastitu grešnost i vlastitu slabost, našu posvemašnju upućenost na Božju milost i na Božji dar. Naša veličina i nije u nama samima. Naša veličina i jest u tome da nas Bog izabire, da nas Bog čini velikima, da nas Bog uzdiže na dostojanstvo svojih sinova i kćeriju. Ako je pogansko, grčko pravilo bilo: „Upoznaj samoga sebe“, naše bi načelo bilo: „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!“ Pa će nam se život ispuniti smislom i radošću. Jer, Bog nam je Otac, a mi smo njegova djeca. (usp. www.vjeraidjela.com)