PROMJENA TEREZIJINA KARAKTERA 

Neumoljivi konačni nestanak njene mame izazvao je kod Terezije veliku  promjenu karaktera, koju je ona sama opisala: “Od  mamine smrti potpuno se promijenila moja sretna narav; ja, koja sam bila tako živahna, tako povjerljiva, postala sam plaha i blaga, prekomjerno osjetljiva. Bio je dovoljan jedan pogled pa da briznem u plač…“ Rastanak od Pauline otvorio je ponovo stare rane – i ostale su otvorene. Terezija ih više ne može potisnuti. Uvijek je u potrazi za nekom majkom, za svojom majkom, ona je zastrašena i nesigurna –  tada je u travnju/svibnju 1883. (stara je deset godina) izbila neka bolest, koju je poslije sama opisala kao “čudnovatu” i koja je sigurno imala psihosomatske uzroke. Nesvjesno, kao da je to bio krik za pomoć, pala je u neko stanje slabosti, da bi na sebe svratila pažnju i nježnost, koju je još tako jako trebala. Skoro je dva mjeseca imala psihičke probleme i “jako velike strahove“. I kada uvjerava da “ni jedan čas nije izgubila zdravu pamet”, kasnije opisuje svoje ponašanje kao “jedne sirote male djevojčice, koje je nalikovalo slaboumnosti. “Na Duhovsku nedjelju, kad joj se stanje jako pogoršalo, obratila se iz dubine srca ka kipu Djevice Marije, Nebeske majke. Terezija pripovijeda: “Iznenada mi se pojavila Majka Božja lijepa, tako lijepa, da nikad ništa ljepše nisam vidjela, njeno lice isijavalo je neizrecivom dobrotom i nježnošću, no ono što mi se utisnulo u dubinu duše, bio je očaravajući osmjeh Blažene Djevice.“ Može se ovdje odgonetati o učešću psihologije i milosti. Ništa Boga ne sprečava, da dovrši svoj posao. Čak sama Terezija sluti da je “poseban karakter“ te bolesti i ova povezanost ovisna o nestanku njene “druge mame“ i kad je temeljem detaljnih pitanja o “Pojavi“ i letimice dvoumila, ostala je ipak do svoje smrti sigurna u dvije stvari: prvo, da je to stvarno bila Marija, koja joj se ukazala i drugo, da je konačno ozdravila od te krize. Terezija time biva utvrđena u svom povjerenju. Nikad se ne smije očajavati, Bog je tu, molitva čini čudesa – jednako, na koji način Bog uslišava našu molitvu. Terezija je ipak u dobi od deset i pol godina ozdravila od najžešće krize svoga života, ali ona još nosi svoje stare rane. Diše malo lakše, ali neki nepoznati teški teret tišti ju otad stalno i bit će u slijedeće tri godine vidljiv prije svega u dva simptoma. Prije svega će Terezija, kad bude stara dvanaest i pol godina, do kraja 14. godine života trpiti od “strašne bolesti skrupula… Mora se podnijeti to mučeništvo, da bi se pravilno shvatilo. Nemoguće bih mogla opisati, ono što sam za protekle pola godine pretrpila … Sve moje misli i najjednostavniji postupci bili su za mene povod za zbunjenost.“ Otada nadalje bolovala je do kraja svoje 14. godine također u  ekstremno prekomjernom sezibilitetu (znaci njene tuge, osjećaji krivnje, njena povrijeđenost i njena potreba za naklonosti), koje su se često manifestirale kroz bujicu suza.“ Moja pretjerana osjetljivost učinila me stvarno neizdrživom“, konstatira Terezija sa bespoštednom objektivnošću.“ Kad se to događalo, da sam nehotično nekoga od meni dragih ljudi malo povrijedila, umjesto da se svladam i ne plačem, pustila sam da suze slobodno teku kao Magdalena, što je moju pogrešku činilo samo još većom, umjesto da je smanjim, i kad sam se konačno sama o toj stvari počela tješiti, plakala sam zbog toga, što sam plakala…” Još je uvijek bila “u dječjim cipelama…“ Iz toga teškog vremena potiče svijest o njenoj duboko zahvaćenoj slabosti, u kojoj je ona kasnije prepoznala Božju snagu. Terezija je u osnovi mogla konačno potonuti u tim problemima iz djetinjstva u depresije i psihičke tegobe. Ali njena ljubav prema Kristu i dinamiku u tom odnosu ljubavi konačno su je ozdravile. Otkriće milosrdne Božje ljubavi, centralne poruke Evanđelja, učinilo ju je proročicom Boga budućnosti i milosrđa. Dok nemoći i patnje kod mnogih ljudi našega vremena pobuđuju zdvojnost i usamljenost, koje oni pokušavaju katkada potisnuti drogom i radom, za Tereziju se u svjetlu Božje nježnosti mijenja nemoć u izvor nade i čak radosti. Terezija je velika svjedokinja kršćanske nade.