Gdje si Bože kada trebam Te…..


Često razmišljam o čudu koji se zove život. Dobili smo ga na dar, a da nas nitko nije ni pitao želimo li ga ili ne. Putujemo, prolazimo mnoga raskršća, odlazimo u nepoznato, osjećamo: radost i tugu, samoću i zajedništvo, volimo , mislimo i radimo.

U tuzi i samoći često se pitam : Bože gdje si ? Zašto si me napustio? A onda već drugoga trena osjećam da nisam sama Bog je tu pokraj mene samo mu trebam otvoriti svoje srce. Treba prevladati svoj egoizam i prihvatiti činjenicu da sam samo slabi i grešni, mali crv koji živi od ljubavi i dobrote božje.

Često sam imala prilike doživjeti kako se je neka naizgled bezizlazna situacija za treptaj oka pretvorila u nešto poučno, samo snagom moje vjere i Božje pomoči.

Bože znam da si uvijek uz mene, u svim mojim životnim trenucima, no ja sam često samo jedan nezahvalni stvor koji te ne želi prepoznati, nego bespomoćno jamra nad svojom sudbinom.

Pitam se zašto je ponekad tako teško kročiti putem kojega nam otvaraš, zašto smo često tako slabi. Znam da na mnoga pitanja još dugo neću dobiti valjani odgovor, no dovoljno mi je da vjerujem u tvoju ljubav za mene. Ta ljubav je ono što me diže kada mi je teško, osmijeh u trenucima moje sreće.

Znam da je svaki novi dan kojega proživim jedan veliki dar od tebe i želim ga iskoristiti na najbolji način. Ti mi poklanjaš sunce i svu prirodu koja me okružuje.

Bože, daj mi snage i mudrosti da valjano i ponizno kročim ovom dolinom suza uzdajući se u Tebe u svim životnim trenucima i situacijama.