Gals iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaBog me zove

Henri Caffarel u svojem razmatranju o molitvi piše:

„Bdijte nad svojim raspoloženjima kada se odlučite za molitvu. Raspoloženja su različita; može to biti želja za ushitom i zanosnim mislima, potreba ‘bijega, predano izvršenje svojih dužnosti, ali i posve drukčiji osjećaj. Manje vrijedno raspoloženje u molitvi jest želja da se nešto postigne i zadovoljstvo što taj osjećaj prati.

Naprotiv, jedino ispravan pobožan stav koji nas može pripraviti za Božje milosti jest ići na molitvu jer nas Bog zove. Možda ćete mi reći: daleko sam od toga da bih svaki put prije molitve osjećao da me Bog zove. Ali ne radi se o osjećaju. Važnije je uvjerenje da ostvarujemo Božju volju.

Možda mislite da prelazim s jednog predmeta na drugi, da brkam pojam Božjeg poziva s pojmom Božje volje. To je zapravo jedno. Odabirem radije riječ poziv jer tko ne shvaća što je Božja volja, misli da je to nešto nestvarno. A reči sebi: Bog me zove, neodoljivo me vodi do uvjerenja da je Bog tu, da čeka svoje dijete i da mu zacijelo ima nešto važno reći i dati.

Uvjerit ćete se da će vas ovo raspoloženje obuzeti dok budete molili. Bog vas zove, i za dokaz poziva otklonit će od vas napetost, nemir, preuzetnost. Utvrdit će vas u poniznosti, sigurnosti i pouzdanju.

Psihologija i biologija proučavaju reakciju koju nazivaju odgovorom živog bića na podražaj. Pitam se: zašto se u duhovnosti tako malo zaustavljamo na toj pojavi? A ipak, o duhovnosti –  osobito o molitvi – treba reći da jesu u nekom smislu čovjekova reakcija na Božji podražaj.

Klanjanje, prinos, slavljenje, strah, .zahvaljivanje: posveta Bogu, svi temeljni religiozni čovjekovi stavovi u molitvi jedino se mogu razumjeti s ovog stajališta.

Kad vam se pojavi misao Božje veličanstvenosti, možda naglo radi milosnog učinka ili na kraju napornog razmatranja, zar ne osjetite neodoljivu želju da padnete ničice poput beduina kad dođe čas molitve, da se prostrete ne samo tijelom, nego i razumom, srcem, čitavim životom?

Kad vam zasja misao da sve dolazi od Boga, ne osjećate li potrebu da se cijelim bićem približite Bogu, da mu se s ushitom prikažete i pokorite?

Kad u stvorenjima otkrijete odsjev Božjeg sjaja, zar vam divljenje srca ne navire na usta da pjesmom dadete hvalu Bogu? Koliko je psalama nastalo iz ovakva promatranja!

Ako vam Bog dade da nazrijete ponešto od njegove svetosti ne obuzima li vas osjećaj (Englezi ga nazivaju awe) strahopoštovanja, drhtaj u čitavom biću, svijest o ništetnosti pred Božjim veličanstvom i o grešnosti? »Jao meni, izgubljen sam«, uskliknuo je Izaija našavši se odjednom pred Božjom svetosti, »jer sam čovjek nečistih usana.«

Promišljajući o mnogim milostima kojima ste obasuti u životu, zar vas posve ne prožima zanosno zahvaljivanje Stvoritelju, zar vas nešto ne nagoni da radosno kličete kao dijete svome ocu?

Ako vam se jednoga dana dublje otkrije beskrajna ljubav, zar nećete osjetiti nezaustavljivu potrebu da se Bogu posvetite prinosom čitava svog života?

Shvaćate li sada zašto vam rekoh: molitva je uzvrat, odgovor naše duše Bogu! Doista, ova raspoloženja nisu u svakoj molitvi nužno osjetljiva. Prevladava sad jedno, sad drugo. Ali je temelj iz kojega izvire naša molitva sastavljen od tih velikih osjećaja što ih ustrajna molitva malo po malo sabire.

Umišljati da sami možemo pobuditi zanose u molitvi ada prije ne počnemo razmatrati Božja savršenstva, bilo bi tako besmisleno kao kad bi ogledalo htjelo samo od sebe dati odraz.

Jednog će dana Bog, nadajmo se, prvi poduzeti korak da nazrijete neko njegovo savršenstvo. Ali dotad vi ga morate pokušati pronaći služeći se razmatranjem. Ne dopustite da vas malodušje obeshrabrio Radosna nada neka bude vaš oslonac.“ (Iz „Škola moljanja“)