Feminizam i dostojanstvo žene

Jedan od bitnih fenomena novog doba je nastojanje oko toga da se ostvare takvi uvjeti života, koji će svakom čovjeku omogućiti ostvarivanje što svestranijeg usavršavanja vlastitih sposobnosti i na taj način se sve više približiti onom idealu koji je zacrtan u dostojanstvu ljudskog bića. U tom nastojanju su sudjelovale i još danas sudjeluju pojedine osobe, različite grupe ljude i razni pokreti s određenim teorijama i ideologijama.

Svaki – izam, pa tako i feminizam, počiva na određenom temeljnom shvaćanju o čovjeku u vremenu i svijetu. Po tom shvaćanju ili po toj slici čovjeka razlikuju se pojedini pokreti i ideologije jedni od drugih. Svaki od njih predstavlja izazov za druge te se na taj način dinamiziraju društveno-kulturalni procesi jednog društva, naroda i jedne regije. Iskustvo pokazuje da je slika o čovjeku od bitne važnosti za stvaranje odnosa među ljudima, za ostvarivanje sistema vrednota na kojem se temelji organizacija zajedničkog života i za razvoj uvjeta života koji su dostojni čovjeka.

Stoga je kod toga odlučujuće pitanje koja slika o čovjeku je istinita, to će reći koje shvaćanje čovjeka pogađa bitnost ljudskog bića u cjelokupnosti onog što čovjek jest i što treba biti. U ovom tekstu pokušat će se pokazati da se kod feminizma radi o deficitarnoj slici čovjeka na osnovi koje se donose redukcionistički odgovori na tri temeljna pitanja naše egzistencije: na pitanje što je čovjek, na pitanje što je ljudska spolnost i na pitanje o odnosu spolova u vremenu i svijetu. Posljednja dva pitanja su zapravo konkretizacija odgovora što je čovjek.

Pitanja o biti čovjeka

Iz povijesti antropologije znademo da je pitanje o čovjeku oduvijek bilo predmet filozofske misli. Do danas nije nađena slika čovjeka koja bi bila opće priznata i prihvaćena.

Filozofska antropologija je poprimila konture sistematske teorije zapravo u 20. stoljeću kada je bila izazvana saznanjima i spoznajama o čovjeku koje su dolazile od pojedinih znanosti: od biologije, psihologije, sociologije, etnologije, medicine i dr. Uz mnoga najrazličitija saznanja o čovjeku, koja su iznosile pojedine znanosti, došla je na vidjelo jedna važna spoznaja o čovjeku: da je čovjek konačno biće, što će reći da ima izvor i temelj svoje egzistencije u Nečem (ili Nekom) drugom izvan njega. To je zaista važna spoznaja koju ne smije prijeći nitko tko se bavi pitanjem o čovjeku. Ta spoznaja nas upravo prisiljava na slijedeće logično pitanje: Tko ili što je taj »Drugi« odnosno tko i što je to »Drugo« u kojem se temelji ljudska egzistencija?

Lako je odatle doći na misao da se tim pitanjem nalazimo na terenu teologije u najširem smislu, dakle teologije u smislu mita ili teologije na osnovi filozofije odnosno na osnovi objave. I ovdje zapažamo istu problematiku: da nema jedinstvenog i sveopće prihvaćenog odgovora na pitanje tko je taj Netko ili što je to Nešto u kojem se temelji ljudska egzistencija. Primjerice, Kant kao predstavnik filozofije prezentira svoju antropologiju iz postojećeg znanja ili bolje iz postojeće svijesti o čovjeku svog vremena po kojoj čine sloboda i razum bit čovjeka. Na toj konstataciji Kant daje nacrt svoje antropologije pod imenom »antropologija u pragmatičkom smislu«.

Od čovjeka se traži, da spozna svoju bit, naime da je to sloboda i razum, i da po toj spoznaji ostvaruje svoj konkretni život. Kao slobodno biće čovjek će spoznati da je u stanju po svojoj volji oblikovati sebe, ali isto tako čovjek može svojim razumom spoznati što treba načiniti od sebe. Kantov odgovor glasi: Čovjek treba načiniti od sebe razumno biće, biće koje se daje voditi razumom, umom u slobodi, kako to traže civilizacija, kultura i moral. Prema tome za Kanta je idealni čovjek onaj koji je civiliziran, kultiviran i moralan. Lako je uvidjeti da se Kant kreće u krugu. Idealnu sliku čovjeka, naime, može ocrtati samo već civiliziran, kultiviran i moraliziran čovjek.

S tim u vezi se postavlja još jedno pitanje: Vrijedi li taj ideal čovjeka jednako za čovjeka-muškarca kao i za čovjeka-ženu? Odgovor na to pitanje može se naći jedino putem da se odredi što je bit čovjeka. Već pedeset godina multipliciraju se pogledi i saznanja o biti čovjeka, o njegovim pravima u apsolutnom i konkretnom smislu. Njihova se frekvencija povećava s napretkom znanosti o čovjeku, s novim disciplinama na području antropologije. Današnja tehnologija omogućava otkrivanje sve detaljnijih saznanja o čovjeku, u prvom redu o njegovom organizmu, o strukturi pojedinih sektora ljudskog bića, o funkcionalnim ovisnostima i povezanostima između tijela, psihe i duha.

Sve to je povod da se postavljaju nova pitanja o biti čovjeka, o smislu i cilju diferencijacije spolova, o etičkim pitanjima u vezi s mogućnostima manipuliranja i moduliranja čovjeka u vremenu i prostoru. Nije potrebno posebno isticati da jedinstvenog odgovora na ta pitanja nema. Feminizam je samo jedan od većeg broja odgovora. Što je sadržaj feminističkog odgovora i zašto ga smatram nepotpunim i čak krivim u pojedinim elementima, pokušat će se prikazati u nastavku.

Više nego pokret žena za prava žene

Feminizam dolazi od latinske riječi femina, što znači žena. Kao -izam je on jedna vrsta ideologije koja služi pokretu žena u njihovoj borbi za prava i emancipaciju. Značajno je za feminizam da svu postojeću stvarnost kritički preispituje i stavlja u pitanja isključivo iz stajališta žene i snagom sposobnosti, koje – prema feminizmu – posjeduje samo žena kao žena-čovjek ili čovjek-žena.

Polazi se od općenite teoretske pretpostavke da je cjelokupna stvarnost dosadašnjeg razvoja sveopće kulture i time stvaranja tradicije djelo muškog duha, muške filozofije i misli. Kao dokaz za tu pretpostavku navodi se, među ostalim, jezik, govor, gramatika, dakle bitno sredstvo komunikacije među ljudima, i tvrdi se da su temeljni pojmovi govora »muški«, muškog roda. To se otkriva također u Svetom pismu gdje je, primjerice, neprestano govor o Bogu kao muškom biću, npr. Bog je Otac.

Iz ove netočne i neshvatljive, da ne reknem, apsurdne ideje dolazi se do zaključka da se čitav društveno-kulturalni razvoj događao na zapostavljanju žene s ciljem održavanja njezinog statusa izrabljivanja i služenja interesima muških članova društva. Stoljećima, pa i tisućljećima stvarali su muškarci te ponižavajuće strukture društva.

Prema tome je povijest čovječanstva do danas povijest muškaraca; oni su pisali knjige o zbivanjima, oni su određivali moral i pravni red. Protiv tog stanja stvari započele su svjesne žene novijeg doba borbu za oslobođenje, za opću emancipaciju… Ti stavovi feminizma su u najbolju ruku samo dio povijesne istine.

Znanstvene studije potvrđuju da je bio velik broj žena u prošlosti koje su imale jako velik utjecaj na tok povijesti. Povijesna znanost dobro znade da povijest u cjelini nije kontinuirano kretanje prema nekom cilju pod vodstvom uvijek istih društvenih snaga nego da postoje epohalni zaokreti kako u vrednotama, koje se hoću ostvariti, tako i u nosiocima tih vrednota.

Ima epoha, koje možemo nazvati »muškim epohama« s »muškim vrednotama«, no isto tako postoje »ženske epohe« sa »ženskim vrednotama«. No upitno je smije li se uopće dijeliti vrednote na muške i ženske. Feminizam to čini. Po našem mišljenju je to krivo.

Prve početke feminizma susrećemo u 19. stoljeću. Snažan i učinkovit razvoj doživljava feminizam tek sredinom 20. stoljeća kada je samosvijest žene poprimila pravu životnu jačinu postavši time izazovna snaga za politiku i društveni život općenito, pa i za religiju i Crkvu. Sada više nije cilj ostvarenje prava žene u društvenom, gospodarskom, kulturalnom životu u smislu tradicionalnog pokreta žena za prava žene.

Cilj feminističke ideologije je stvaranje nove kulture; »ženske kulture«, koja bi bila najprije kontrast još uvijek postojećoj »muškoj kulturi«, ali koja treba postati u završnici jedina i općevladajuća kultura na svijetu. To treba smatrati posve promašenim jer je nespojivo sa stvarnošću cjelokupnog života.

Radikalni feminizam je neprijatelj kršćanstva

Temi »žena« u kršćanstvu može se pristupiti s dvjema namjerama: jednom da se otkrije cjelokupni stav kršćanstva u vezi s tom temom i drugom da se pomoću te teme definitivno obračuna s kršćanstvom kao s neodrživom religijom radi njezinog učenja o »ženi« i njezinog stava prema ženi kroz povijest. Tu drugu namjeru prosljeđuje radikalni feminizam.

Obračunati se s kršćanstvom ovdje znači pokazati da je kršćanstvo u pitanju »žene« potpuno zakazalo te žene mogu svoje ciljeve ostvarivati samo boreći se protiv kršćanstva, protiv Crkve.

Literatura te vrste je mnogobrojna. U argumentiranju se služe spisateljice zapravo neznanstvenom metodom koja im omogućuje da povijest tumače i ponovno čitaju pod reflektorom načela i mjerila današnje emancipacije. Time se cijelo pitanje »žene« pretvara u tribunal kojem predsjedaju određene grupe žena u ulozi tužiteljica i sutkinja istodobno. U čemu se sastoji krivnja kršćanstva? Prema radikalnom feminizmu ona se sastoji u tome što je kršćanstvo, u rukama muškaraca, naviještalo takve istine i načela koja su bila na štetu žene u društvu onemogućujući joj da uživa ista prava koja su imali muški članovi društva.

Feminističke teologinje pak tvrde da je Crkva zajedno s teolozima mogla zastupati ta za ženu ponižavajuća načela radi toga jer je krivo ili bolje rečeno jer su teolozi-muškarci i muški kler krivo tumačili Sveto pismo, u prvom redu knjigu Postanka. Radikalna feministička teologija danas po gore spomenutoj metodi tumači na svoj »feministički« način Božju objavu sadržanu u Pismima u suprotnosti s tradicionalnom i modernom biblijskom teologijom.

Što je objektivna istina u vezi s tim pitanjem? Paušalni i radikalni stavovi feminizma ne smiju nas odvratiti od traženja objektivne i cjelokupne povijesne istine o statusu žene u društvu i specijalno u društvu pod utjecajem kršćanstva. U tome nas treba voditi načelno pitanje je li stvarni status žene u društvu i u Crkvi u prošlosti u skladu s Kristovim Duhom ili pak taj status moramo tumačiti otuđenjem od Evanđelja.

Nastavlja se…
Piše: Dr. Josip Sabol, www.glas-koncila.hr
Slika preuzeta s : http://nelinagustirna.blog.hr/2008/03/index.html