Feminizam i dostojanstvo žene (2)

Temeljna biblijska istina, na kojoj bi se stvarno trebao ostvarivati odnos između čovjeka-žene i čovjeka-muškarca u društvu i u Crkvi, jest ona divna rečenica apostola Pavla: »Nema više niti Židova niti Grka, niti robova niti slobodnih, niti muškarca niti žene, svi ste vi jedno u Kristu« (Gal 3, 20). Ta po sebi tako jednostavna izreka sadrži u sebi eksplozivni materijal za postojeće društvo. Čini se da povijesno uvjetovana svijest ljudi, pa i mislilaca, nije bila u stanju otkriti pravi sadržaj te izreke kršćanske Božje objave.

Kao da je ta poruka iznenadila postojeći kulturni svijet prvih stoljeća kršćanstva. Što nije čudo jer u antičko-klasičnoj baštini filozofije vode glavnu riječ muškarci. Oni su subjekti duha, razuma. Muški duh ima sposobnost pronaći razloge za sve što se događa. Kad je riječ o »čovjeku«, misli se na čovjeka-muškarca kao slobodno i razumno biće. Žena je u antičko-klasičnoj baštini prije svega estetska, sjetilna pojava, pa onda majka i upraviteljica kućnog gospodarstva.

Tu je njezino mjesto, to je njezin svijet. Žena je po sebi nositeljica erosa: ljubavne čežnje, požude i ljepote. Samo djelomično može žena biti nositeljica duha, npr. Diotima koja je bila učiteljica Sokratova. Jednom riječju: u antičkoj visokoj kulturi žena je bila plodonosna rodilja, predmet uznemirujuće fascinacije, magična upraviteljica životnih i smrtonosnih snaga podsvijesti. Žena je službenica i kultni simbol bez vlastite osobnosti i time bez svog individualiteta i slobode.

U taj duhovno-kulturni svijet ulazi kršćanstvo s novim idejama i vrednotama općenito, a napose što se tiče čovjeka-žene. Židovsko-kršćanska tradicija donosi dotada nepoznatu komponentu kada je riječ o čovjeku: žena i muškarac su zajednička slika podrijetla čovječanstva. Žena dobiva novu sliku i određenje: ona se više ne shvaća kao biće iz nagonsko-spolnog područja, i najmanje kao biće stvoreno za kompenzaciju potrebe muškarca za razonodu i tjelesni užitak. Židovsko-kršćanskom tradicijom nastupa žena prvi put u povijesti čovječanstva kao biće koje je jednakomjerno s muškarcem uključeno u onu stvarnost koju izražavamo pojmovima čovječnost, personalnost, individualnost, samosvojnost, sloboda.

To proizlazi iz naloga koji Bog Stvoritelj upućuje ženi i mužu, Adamu i Evi: »Plodite se i množite se i napunite zemlju i sebi ju podložite« (Post 1, 28). To je sadržaj blagoslova, koji Bog daje prvom čovjeku: Adamu i Evi, muškom i ženskom čovjeku. Tu se ne radi o nekoj podjeli rada ili uloga te vrste da je Eva određena za zadaću plodnosti i množenja a Adam da ima zadaću pokoravanja i vladanja nad zemljom.

Bog naređuje čovjeku kao ženskom i muškom biću da ispunjavaju istu zadaću u zajedništvu i suodgovornosti jer samo tako je čovjek slika Božja, samo tako može ispunjavati poslanje u svijetu koje će biti po Božjoj volji. Ta je ideja, dakle, prisutna u svijesti čovječanstva kroz povijest. Da nije bila ostvarivana, to je povijesna činjenica. Gdje su razlozi i uzroci tomu, to je vrlo komplicirano pitanje.

Matrijarhat i patrijarhat su umjetne konstrukcije

Cjelokupnu istinu o tome znanost nam još nije otkrila. Pojedine teoretske konstrukcije s tim u vezi, primjerice teorija matrijarhata i patrijarhata, zahvaćaju samo dio stvarnosti, iako se prezentiraju kao u sebi plauzibilna i logična razmišljanja. Radi te djelomičnosti u spoznaji dolazi se često do posve krivog tumačenja razvoja ljudske povijesti i do posve krivih zaključaka. Tako npr. feminizam tvrdi da patrijarhat znači po sebi volju za moći i vladanjem nad ženom i cjelokupnom stvarnošću. Vladanje se pogrešno poistovjećuje s izrabljivanjem, s ugnjetavanjem. To isto vrijedi za zakone i pravni red zajedno s kažnjavanjem i zabranama.

Tih stvari, tako tumači feminizam, nije bilo u epohi matrijarhata jer tada nije bilo zakona nego umjesto zakona postoje rituali i tabu u obliku mitoloških ideja. Gdje god postoje zakoni, tu dolazi do diferencijacije društva, do odvajanje jedne grupe od drugih grupa na štetu općeg dobra. Feminizam također tvrdi da je monoteizam – vjera u jednoga Boga – nastao u epohi patrijarhata kada su muškarci isključivi nosioci moći i vladanja te su stoga muškarci stvorili sliku Boga po svojoj slici, to će reći stvorili su si Boga-muškarca u slici Oca nebeskoga. Tako zaključivanje pokazuje da se ovdje radi o čistoj ideologiji bez znanstvene podloge. Matrijarhat i patrijarhat su umjetne konstrukcije. Nije čudo da se marksizam rado služio tim konstrukcijama jer je on sam po svom historijskom materijalizmu obična ideološka konstrukcija u svrhu održavanja vlasti.

Prema toj teoriji trebao bi matrijarhat vladati u vremenu prije Starog zavjeta. Temeljnim studijem religije, kulture, politike, ekonomije i pravnog uređenja Starog istoka zaključuje znanost da u vremenu povijesnog razvoja od 3000. do 1000. godine prije Krista postoje velike razlike što se tiče pitanja o vladavini majke ili oca u obitelji i društvu, o pitanju položaja žene i muškarca u društveno-političkom životu. Niti ideja matrijarhata niti ideja patrijarhata nema dovoljnog historijskog pokrića za svoju tvrdnju, što će reći da nijedna od njih ne odražava stvarne odnose među ljudima, u prvoj liniji odnose između muškarca i žene, u okviru jedne povijesne epohe.

Ti su odnosi varijabilni, asimetrični, ciklični. O jednom u sebi zatvorenom krugu i sustavu odnosa ne može biti ni govora. Matrijarhat – epoha vladavine žene, majke – nije zlatno doba ljudskog roda, kakvim se ga prikazuje, i nakon kojeg dolazi patrijarhat – epoha vladavine muškarca, oca i s njime negativni razvoj kulture ljudskog roda u kojem na poseban način pati žena. Znanost danas potvrđuje da je u svakoj epohi – ukoliko uopće možemo točno odrediti okvir neke epohe – bilo brutalnosti, nepravde, ugnjetavanja, bez obzira vladaju li tobože žene ili muškarci. Vladavina žena božica Istoka, primjerice, također je bila autoritativna ili totalitarna.

Mlado kršćanstvo unosi novu sliku žene u društvo

Tu spoznaju znanosti potvrđuje na svoj način povijest Crkve i kršćanstva do danas, posebice povijest mlade Crkve. Prva kršćanska zajednica, mlada Crkva dolazi na pozornicu povijesti u epohi patrijarhata, da se poslužimo s tom poznatom konstrukcijom, i to s posve novom idejom, s posve novim shvaćanjem odnosa među ljudima u obitelji, u društvu, u državi. Feminizam bi morao barem to priznati da je te nove ideje o čovjeku, o ženi, o muškarcu naviještao muškarac Isus iz Nazareta i nakon njega mnogi drugi muškarci koji su postali njegovi učenici, u prvom redu muškarac apostol Pavao s njegovom – a to je bila Božja riječ – izrekom: »Nema više… niti muškog niti ženskog – svi ste vi Jedan u Kristu« (Gal 3, 28).

Mjerilo za tu istinu je sam Isus Krist. On jednako postupa prema ženi i muškarcu, ukoliko su spremni prihvatiti novu stvarnost imenom Božje kraljevstvo. Isusov poziv: »Obratite se i vjerujte evanđelju« sadrži zahtjev da ljudi prihvate novi svijet, novu stvarnost, da prisvoje sebi nov način gledanja na stvari u svijetu, da prosuđuju sve postojeće, u prvom redu odnose među ljudima, odnose između roditelja i djece, žene i muškarca, u svjetlu novih mjerila koje je On sam uspostavio. Isus traži od svojih da započnu ostvarivati među sobom te nove odnose koji dolaze iz Božjeg svijeta, iz Božjeg izvornog plana s ljudskim rodom. Prve kršćanske zajednice ostvaruju istovrijednost žene i muškarca. Pavao o tome izvještava u Poslanici Rimljanima, gdje poimence govori o ženama u crkvenim funkcijama, o učenicama Isusovim, o proročicama, o đakonisama.

Kada su žene Rimljanke, žene u Korintu, u Ateni, u Efezu čule taj novi kršćanski govor o ženi u naviještanju Pavla i drugih učenika, osjetile su instinktivno da je za njih započelo novo doba u kojem će prestati njihovo bespravno stanje u društvu, njihovo prisilno služenje u hramovima i obiteljima.

Žene su brzo shvatile da je došao kraj svođenju njihova ženskog bića na simbole plodnosti, seksualnosti, da je došao kraj shvaćanju i praksi da je žena po naravi određena za služenje i time svakog časa na raspolaganju svom gospodaru bez osobne slobode i drugih prava. Ta kršćanska slika žene kao osobe bila je pripravljena već u Starom zavjetu. Povijest nas, primjerice, informira o tome da su na tisuće žena pogansko-helenističkog svijeta prelazile na židovsku vjeru kako bi na taj način stekle osobnu slobodu i dostojanstvo.

»Kršćanska propovijed u ženskim odajama«

Stari zavjet ne poznaje božicu plodnosti niti prostituciju u hramovima, nego poznaje proročice, sutkinje, majke vjere. Novožidovske zajednice u istočnom dijelu Rimskoga Carstva sastojale su se u većini od žena, koje su u najvećoj mjeri pridonijele širenju i učvršćivanju kršćanstva. O tome direktno izvještava Pavao u Poslanici Rimljanima (16). Žene su aktivne u misionarskom djelovanju Crkve. Spominju se bračni parovi Petar i njegova žena (1 Kor 9, 5), Akvila i Priska pa Andronik i Junija (Rim 16, 3-7). Pavao ih naziva njegovim suradnicima.

Za Andronika i Juniju kaže da su »ugledni među apostolima«. Crkveni oci nazivaju Juniju ženskim apostolom. (Nažalost, u srednjem vijeku njezino se ime sve češće pretvara u muško ime.) Historijska je, dakle, činjenica da su baš bezbrojne žene pristupale mladom kršćanstvu, jer je u njemu bilo moguće živjeti po vlastitoj slobodi i savjesti, npr. živjeti kao djevica, kao udovica, što je bilo zabranjeno u antiknom svijetu. Celzo, jedan od najoštrijih kritičara i protivnika mladog kršćanstva, piše u 2. st. s punim prezirom, koji je tada bio uobičajen u rimskoj javnosti: »U skladu s tom vjerom odigrava se također kršćanska propovijed u podrumu društvenog života: u ženskim odajama, u radionicama cipelara i valjaonicama.«

Općenito možemo zaključiti: historijske činjenice pokazuju da se žene kršćanke osjećaju od početka kao osobe koje odlučuju o svom načinu života neovisno od društvenih pritisaka još postojeće poganske kulture. U mladoj Crkvi je potvrđena izreka Pavla da u narodu Božjem nema razlike između žene i muškarca kada se radi o karizmama, o evangelizaciji. Prva kršćanska zajednica je tako prava slika »novog svijeta«, novih odnosa među ljudima, među spolovima, slika Božjeg kraljevstva koje je već započelo postojati kao kontrast vladajućem poganskom društvu.

Nastavlja se….

Piše: dr. Josip Sabol

Glas Koncila, broj 30 (1831), 26.7.2009.
www.glas-koncila.hr
Slika preuzeta s: http://www.pula-online.com/images/articles/BozicaMajka.jpg