DVORI MOGA DIDA


Najveća kuća u selu
bila je Kula, mojega Dida,
kad je izlazio iz konobe
iz daleka se bljeskala,
njegova kosa sida.

Rumen, u ruci je nosio
drvenu bukaru,
metalnim obručem opasana,
bila je puna mirisnog Debita
Prominske žutine,
u sred ljetnih dana.

Avlija naša vazda je bila
prepuna života,
a danas Kulu njegovu
kupina i bršljan
omota.

Nema više Dida
ni Debita, ni konja
ni krave,
rasule se bačve
u konobi našoj,
iz drvenih vrata
ispale su brave.

Još uvijek nad dovratkom
ključ od vrata bdije,
rđa od čekanja
ubila ga nije.